Tuđman odbio britanski prijedlog o promjeni granica
Bio je rujan 1991. Hrvatska se već krvavo branila, a svijet se pravio da ne vidi što se događa. U Haagu je otvorena Mirovna konferencija o Jugoslaviji. Dok su hrvatski gradovi gorjeli, u elegantnim dvoranama zapadni su diplomati još maštali o “reformiranoj” Jugoslaviji – državi koja se raspadala pod tenkovima. I tada, usred svega, britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd hladnokrvno pita Franju Tuđmana: “Možete li razmotriti promjenu granica?”
Tuđman je odgovorio bez oklijevanja: “Treba ostati pri konceptu nepromjenjivosti postojećih granica.”
To “ne” bilo je više od diplomatskog odgovora. To je bilo odbijanje britanskog recepta za Balkan, stoljećima poznatog kao “ravnoteža kaosa” – uvijek malo preraspodijeliti, malo podijeliti, malo zapaliti. Londonska diplomacija navikla je crtati karte tuđih država, od Bliskog istoka do Balkana. Očekivali su da će i Hrvatska pristati na igru u kojoj bi se granice “koregirale” kako bi se umirila Srbija.
Tuđman nije pristao. Znao je da bi svaka “korekcija” značila – raspad Bosne i Hercegovine, priznanje velikosrpske logike i uvod u novi rat. Znao je i da Zapad ne razumije, ili ne želi razumjeti, da Hrvatska ne traži tuđe, nego samo svoje.
To njegovo odbijanje bilo je državni udar zdravog razuma protiv kolonijalne arogancije zapadne diplomacije. Dok su Hurd, Lord Carrington i ostali aristokrati iz salonskog mira predlagali “realna rješenja”, u Hrvatskoj su padali gradovi, ginula djeca i nestajali cijeli životi.
Tuđmanovo “ne” tada je zvučalo kao prkos, ali danas znamo da je to bilo jedno od najvažnijih “ne” u hrvatskoj povijesti. Jer da je tada pristao na britansku “kreativnost”, Hrvatska bi izgubila moralno i političko pravo na međunarodno priznanje.
Britanci su tada mislili da mogu nacrtati mir na Balkanu. Tuđman im je pokazao da Hrvatska neće biti crta na njihovoj mapi, nego država na vlastitom tlu.
Njegovo “ne” bilo je granica između ropstva i slobode, između kolonijalne politike i državne suverenosti. Bio je to trenutak kad je Hrvatska, usred rata i izdaje, postala gospodarem svoje sudbine.