Josip Milić
Reći će možda netko da je glupo promišljati na temu Što bi bilo kad bi bilo?, ali evo, upustimo se malo u tu sferu špekuliranja. Velikosrbima i hrvatskim orjunašima je čitavo XX. stoljeće iznad svega bilo bitno da su Hrvati podčinjeni i potlačeni, osramoćeni, da vjerno služe i da se ne bune. Da im se ukine svaki suverenitet i integritet. Tijekom gotovo tisućugodišnjeg ugarsko-austrijskog okupiranja Hrvatske, Hrvati su imali i Sabor i Bana, dakle odlike državnosti. U prvoj Jugoslaviji je to sve dokinuto.
Ponižena, a nipošto herojska Hrvatska
Već 5. prosinca srpski su žandari, koji su okupirali čitavu Hrvatsku, pobili prosvjednike koji su prosvjedovali protiv nedemokratskog stvaranja nove države. Bio je to prvi sukob istočne tiranije sa slobodarskim zapadnim duhom. Odmah se dalo do znanja da neće biti milosti za one koji drugačije misle i koji se opiru kraljevu režimu. Zanimljivo da je spomen-ploča s imenima pobijenih prosvjednika nekada stajala na Jelačićevom trgu, a danas je nema. Ti ljudi su hrvatski heroji koji su platili glavom ideju o slobodi, a kojih se tako lako odričemo. Njihova imena bi trebala biti zlatnim slovima upisana u našu povijest. S terorom se nastavilo čitavu staru Jugoslaviju, oko 3 000 mučki ubijenih Hrvata. Vrhunac je bilo ubojstvo čitava stranačkoga vrha tada vodeće hrvatske stranke HSS-a 1928. godine. Što bi bilo i kako bi tekla povijest da Puniša Račić nije ubio Stjepana Radića i ostale u sred beogradske Skupštine? Zasigurno drugačije jer su Ustaše nastale kao odgovor na taj teroristički čin, pa ne bi ni bilo potrebe da se organiziraju. Posljedično, ne bi vjerojatno bilo ni ubojstva srpskoga kralja 1934. u Francuskoj. Nadalje, Hrvati bi svakako u II. svjetskom ratu, vođeni Radićem koji je u mladosti bio član pravaške mladeži, odigrali pametnije, nego što su s neodlučnim jugofilom Mačekom.
Potom je uslijedio II. svjetski rat i sva je krivnja za sve zločine bačena na ustaški pokret. Ustaški su zločini za Titova režima, preuveličavani do mitoloških razmjera. Partizanski se zločini iz toga razdoblja, tijekom 50 godina komunističke Jugoslavije, nisu smjeli ni spomenuti. Čak i za vic na taj račun čekala vas je dugogodišnja robija na Golom otoku. Ni o četničkim se zločinima u komunističkoj Jugoslaviji nije govorilo.
Petokraka na glavi, kokarda u srcu
Zašto? Jedan od razloga je i taj što je velika većina četnika promijenila kape i prešla u partizane. Danas znamo da je „legendarni partizanski vođa“ Sava Kovačević svega nekoliko tjedana prije pogibije na Sutjesci prešao iz četnika u partizane. Od samog početka rata četnici i partizani su surađivali i bili izmiješani, o čemu svjedoči Svetozar Vukmanović Tempo, iz najužeg kruga partizanskoga rukovodstva. Ista se suradnja ponovila 90-ih godina.
Zbog svega toga četnicima nije bilo teško, po kraljevoj naredbi 1944. godine, promijeniti četničke kape partizanskima. Ideologiju i mržnju prema Hrvatima nisu odbacili. Nastavili su raditi istu zadaću, ali sada ne u ime velike Srbije, nego u ime bratstva i jedinstva. Kokarda je ostala u srcu, a na glavu je došla petokraka. Formalno nova vojska, ali mentalitet, ciljevi i mržnja prema Hrvatima su ostali isti. Zato se ne treba čuditi razmjerima poratnih zločina nad Hrvatima. Četnici su formalno nestali, a u stvari su ostali na vlasti.
Rasvijetliti povijesne činjenice
Stradanja civila, masovne likvidacije bez suđenja, progoni katoličkog klera, 660 njih, rušenje i devastacija crkava, nije to bilo samo „revolucionarno čišćenje“, nego i nastavak velikosrpske doktrine drugim sredstvima.. Brojni su svećenici proglašavani „narodnim neprijateljima“ i ubijani po kratkom postupku, bez suđenja, samo zato što su bili simboli vjere i nacionalnog identiteta. Posebno su ti zločini bili brutalni u Hercegovini i Dalmaciji. U hrvatskim krajevima odmazda je imala snažnu nacionalnu dimenziju Naravno, povijest nije crno-bijela i svaki pojedinac za učinjeno nosi vlastitu odgovornost, ako ništa grižnju savjeti. I umjesto da budu suđeni za zločine koje su počinili protiv Hrvata, dojučerašnji četnici su prelaskom u partizane nastavili činiti iste zločine, i zbog toga bili nagrađivani. Danas, osam desetljeća poslije, ovo sve je tabu tema i još uvijek se vodi borba za istinu. Ne zato da bi se raspirivala mržnja, nego da bi se rasvijetlile povijesne činjenice i odala počast žrtvama. Hrvatski narod ima pravo znati tko je i pod kojim simbolima činio zločine nad njegovim civilima i Crkvom.
Šahovnica na čelu, jugo-petokraka u srcu
Nakon demokratskih promjena 90-tih, od 850 djelatnika jugoslavenske Službe bezbednosti, 750 njih je prešlo raditi u hrvatsku Službu sigurnosti. Rijetki su se od njih kao Željko Kekić javno pokajali i priznali svoj rad i prigrlili Hrvatsku državu svim srcem. Oni su sa sobom u novi sustav „povukli“ i oko 10 000 svoji suradnika, za koje samo oni. Svi su oni i danas u strahu da ih se ne prokaže. Kao što su četnici ’44. masovno prešli u partizane, a kokarda im je ostala u srcu, tako su ovi udbaši i još puno više KOS-ovaca, nastavilo raditi za Hrvatsku, iako im je u srcu ostala Jugoslavija.
Obračun s hrvatskim domoljubima ’90-ih?
Kao što su se na samom početku stvaranja kraljevine Jugoslavije žandari obračunali sa žrtvama na zagrebačkom Trgu, tako su se i udbaši na samom početku demokratske Hrvatske obračunali s hrvatskim herojima iz jugoslavenskog vremena. Na spomen imena Mire Barešića i Ludviga Pavlovića ledila se orjunašima krv u žilama. Oni su u tim olovnim vremenima bili predstavnici ponosne, snažne, jaka i integralne Hrvatske. Zbog toga se očito nisu uklapali u koncept, nove, udbaške i kosovke. Jesu li likvidacije najodlučnijih ljudi hrvatskog otpora bile ključni trenutak u kojem je odlučeno da Hrvatska neće biti onakva kakvu su sanjali njezini najhrabriji i najodaniji sinovi? Hrvatska danas nije slaba zato što nema snage, nego zato što su uklonjeni oni koji su je imali, a preživjelima je poslana jasna poruka što ih čeka ako se usprotive.
Tko se bojao Barešića, Paradžika i Pavlovića?
Postoje trenuci u povijesti kada se ne odlučuje samo o pobjedi ili porazu, nego i o karakteru države koja nastaje. Barešić, Paradžik i Ludvig Pavlović danas stoje kao opomena, ne samo zbog načina na koji su likvidirani, nego zbog onoga što su predstavljali. A predstavljali su nepokolebljivu i herojsku Hrvatsku. Ponosnu i hrabru k’o u snovima. Oni su bili hrabri lučonoše, koji su svijetlili u jugoslavenskom mraku i davali nadu da je ipak moguća neovisna Hrvatska. Za njih strah nije postojao. Udba ih za vrijeme Jugoslavije nije mogla slomiti, ali su ih u slobodnoj Hrvatskoj eliminirani. Njihova je vizija biladržava bez kompromisa s represivnim nasljeđem. Likvidacijom najodlučnijih, otvoren je prostor za „prilagodljive“. Da su politički prostor zadnjih 35 godina oblikovali ljudi poput Paradžika, Barešića, Pavlovića i ostalih, pitanje je bi li Hrvatska danas bila zemlja u kojoj se pravi 40 srpskih centara, izdaju antihrvatske novine hrvatskim novcem, šuti o zločinima bivšeg sustava, sramežljivo priča o pobjedama iz Domovinskoga rata, izbjegava suočavanje s prošlošću, nagrađuje poslušnost umjesto hrabrosti i odlučnosti.
Prejaki da bi ih se kontroliralo
Smrt Ante Paradžika, Mire Barešića i Ludviga Pavlovića nije bila kraj samo njihovih života, nego početak jedne političke kulture koja na žalost traje i danas. Zato u Hrvatskoj danas imamo političko poltronstvo kao najisplativiji način političkog djelovanja, a idealizam kao kuriozitet, ili čak opasnost.
Kome je odgovaralo da takvi ljudi ne budu dio budućnosti Hrvatske?
Kakva bi Hrvatska bila da su i danas živi Paradžik, Barešić i Pavlović? Kakvu su to Hrvatsku udbaši spriječili? Sva trojica su bili lideri, neustrašive vođe koje su i po cijenu života imali karizmu za sobom povesti mase. Takvi se rijetko rađaju. Zbog toga ovo nije tek priča o smrti troje heroja nego o tome zašto Hrvatska nikada nije postala ono što je trebala biti. Nažalost, Hrvatska nije oblikovana samo pobjedom u ratu, nego i likvidacijom onih koji nisu pristajali na kompromis sa starim režimlijama.
Svaka država u nastanku bira hoće li je voditi najhrabriji ili najprilagodljiviji. Ključno pitanje nije tko je na njih pucao, pa ni tko je naredio njihova ubojstva, nego kome je odgovaralo da takvi ljudi ne budu dio budućnosti Hrvatske? Tko je zauvijek ušutio one koji živi nikad ne bi ušutjeli, koji bi uvijek progovarali o komunističkim zločinima, koji nikad ne bi pristali na monolog. Svi oni su dijelili zapadne vrijednosti, vjerovali u demokraciju i slobodu misli. Bili su uvjereni da je u Hrvatsku došla sloboda, da je došlo neko novo vrijeme, vrijeme pravde i istine. U svakom slučaju da su oni ostali živi Hrvatska bi bila puno manje udbaška, poltronska i podčinjena, a puno više ponosna, demokratska, slobodarska i poštenija. A možda bi joj i granice bile veće?