Piše: dr. Tomislav Jonjić
Već na početku objavljivanja ovih ulomaka javio mi se prijatelj A. Z., hrvatski politički uznik, koji se s Tuđmanom 1982. zatekao u stacionaru lepoglavske kaznionice. Obojica robijaši, u tom trenutku obojica bolesni. U poruci od 21. prosinca 2025. kaže prijatelj A. Z. da je Tuđman već tada – njemu, sasvim mladom i dotad mu nepoznatu čovjeku – govorio u smislu u kojem govore ovi ulomci, uvjeravajući i njega da „naše žrtve ne će biti uzaludne, nego ćemo uskoro imati suverenu Hrvatsku“.
Imao je, dakle, više vjere od mnogih drugih. Iz tog doba postoje svjedočenja da su, primjerice, i neki mudri i učeni ljudi vjerovali da je Jugoslavija malne vječna, i da će komunizam trajati barem 300 godina. A pet godina iza te lepoglavske epizode, Tuđman će 16. srpnja 1987. u svojem dnevniku zabilježiti kako je „među ‘kanadskim’ spisima“, tj. među dokumentima donesenima iz Kanade, donio i fotokopiju proglasa („Proclamation“) kojim je 4. travnja 1968. kalifornijski guverner Ronald Reagan – kasniji predsjednik Sjedinjenih Američkih Država – proglasio 10. travnja Danom hrvatske neovisnosti.
Evo tog proglasa u prilogu, evo fotografije kojom je ovjekovječen trenutak njegova potpisa, a evo i fotografije gradske vijećnice Los Angelesa s hrvatskom zastavom koja je baš toga nezgodnog nadnevka snimljena pored američke. Baš su fašisti ti Amerikanci…
A onaj koga zanima, može u tekstu proglasa pročitati da je kalifornijskom guverneru i budućem predsjedniku SAD-a poticaj za njegovo donošenje došao od 150.000 Amerikanaca hrvatskog podrijetla koji žive u toj saveznoj državi – to su većinom oni koji su, na neskrivenu žalost naših „antifašista“, 1945. umaknuli žici i jami (što se ne bi dogodilo da se pitalo Nenada Stazića i Krešu Beljaka) – i da poznati ustaša i fašist Ronald Reagan, udovoljavajući njihovoj inicijativi, podsjeća na to da su Hrvati u Jugoslaviji porobljeni i da im je uskraćeno pravo na samoodređenje.
Zato on koristi ovaj povod da sve građane pozove neka odaju priznanje pravednim težnjama svih naroda koji teže nacionalnoj neovisnosti i ljudskoj slobodi („and invite all citizens to give renewed devotion to the just aspirations of all people for national independence and human liberty“). Tuđman ovo potonje u svoj dnevnik ipak nije unio, ali – dok zamišljamo kako bi Reagan prošao danas u Hrvatskoj, pred „antifašistički“ raspoloženim Ustavnim sudom Republike Hrvatske i pred kadrovskom politikom koju njeguje Državno sudbeno vijeće – sjetimo se ipak svjedočenja Kire Gligorova, objavljenog u zadarskome „Hrvatskom listu“, preteči današnjega „Hrvatskog tjednika“ (br. 64, 15. XII. 2005., str. 28.-31.).
Tamo je Gligorov, nekadašnji vijećnik AVNOJ-a, tajnik ASNOM-a, jugoslavenski ministar financija (1962.-1967.), podpredsjednik jugoslavenske vlade (1967.-1969.), član Predsjedništva SFRJ i Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ te predsjednik Skupštine SFR Jugoslavije 1974.-1978. i prvi predsjednik Republike Makedonije (1990.-1999.) ustvrdio: „Tuđman i Tito su se razišli zbog hrvatskog pitanja. Tito kao čvrsti komunist nije mogao oprostiti Tuđmanu izjavu po kojoj se Nezavisnu Državu Hrvatsku može suditi po tome tko je bio na njezinu čelu i po njezinom unutarnjem poretku, ali se ne može poreći da je NDH bila i izraz težnje hrvatskog naroda za svojom državom u tadašnjim konkretnim povijesnim okolnostima. Tuđman je to uistinu mislio.“
A za moj ukus ponajbolji hrvatski emigrantski politički časopis „Republika Hrvatska“ (Buenos Aires) u br. 165 iz srpnja 1989., na str. 63.-69. objavio je transkript magnetofonskog snimka predavanja koje je Tuđman pod naslovom „Povijest rješavanja hrvatskog pitanja u obzorju samoodređenja naroda i integracije u suvremenom svijetu“ u listopadu 1988. održao u Stuttgartu. Prema tom transkriptu, Tuđman je izjavio: „Gledano kroz povijesnu perspektivu, hrvatski narod je bio za Nezavisnu Državu Hrvatsku, ali nije bio za Pavelićev poredak u njoj. Pa ni ova činjenica da je narod bio za NDH ne može biti inkriminirajuća. Vladavine u jednom narodu su prolazne, a često puta i nametnute. NDH se u tom pogledu nije ništa razlikovala od brojnih država u kojima je bila nametnuta nenarodna vlast. A i danas postoje brojne države u kojima je vlast u rukama jačeg…“
Nije, dakle, ona njegova ocjena s Prvoga općeg sabora HDZ-a – nju nema potrebe citirati, jer ju valjda svatko koga stvar zanima znade barem ugrubo – došla neočekivano i nepromišljeno. A ipak, ovdje ne ocjenjujemo ni jednu od tih tvrdnji niti raspravljamo o njima, samo ih bilježimo i predlažemo čitatelju da misli svojom glavom, a ne glavom onih koji su tijekom studija ispit iz ustavnog prava položili dosjelošću (tj. onda kad je ispitivaču dosadilo rušiti ih zbog neznanja). A ni to nije sve… (Nastavit će se)