Marinko Milanović Litre, Facebook objava
Skupina maskiranih mladića spriječila je održavanje Dana srpske kulture, ali korijen problema nije u njima. Korijen problema je u tome što se godinama šuti na kulturno‑političku ofenzivu iz Beograda koja pod krinkom “baštine” i “suradnje” širi ideju srpskog sveta.
Nedavni serijal RTS‑a “Kultura Srba u Hrvatskoj” otvoreno prikazuje “srpsku Dalmaciju” kao izgubljeni dio “povijesne srpske zemlje” i neostvareni san Velike Srbije. “Srpska Dalmacija” postoji samo u glavama onih koji su pucali po njoj.
Taj ton žaljenja, to oplakivanje poraza iz 90‑ih, nije kultura – to je propagandni projekt. U eteru javne televizije, od strane države koja je vodila agresiju, Dalmacija se ponovno svojata, ovaj put notama, slikama i riječima umjesto granatama. To je ista ideologija, samo u drugačijem ruhu.
A zamislimo obrnuti scenarij: što bi se dogodilo da HRT ili neki hrvatski javni servis objavi dokumentarni serijal o “Hrvatskoj kulturi u Vojvodini”, u kojem Zemun prikazujemo kao “hrvatski prostor”?
Da se emitira emisija u kojoj oplakujemo neostvarenu “hrvatsku Vojvodinu”, s nostalgičnim kadrovima Srijema, hrvatskih crkvi i škola, uz suptilne poruke o tome kako je to sve nekad bilo naše? To bi bila međunarodna afera.
Beograd bi poslao prosvjednu notu.
Srpski tabloidi bi urlali o “hrvatskom fašizmu”.
A hrvatska vlast bi se ispričavala, naravno.
No kad Srbija prikazuje Dalmaciju kao izgubljeni dio Velike Srbije, iz Zagreba čujemo samo tišinu. Zato je jasno: oni znaju što rade, a mi ne znamo reći da je dosta.
A jedan od ključnih mitova te njihove konstrukcije je manastir Krka koji se u srpskoj javnosti prikazuje kao “drevni srpski manastir iz 13. stoljeća”.
Istina je sasvim suprotna: Krka je katolički samostan, izgrađen na katakombama iz 1. stoljeća, s romaničkim zvonikom i arhitekturom koja nema veze s pravoslavljem.
Navodni natpis iz “1402.” dokazana je laž i obmana postavljena 1859. godine s arapskim brojkama, koje tada pravoslavci nisu koristili. Čak su i srpski povjesničari priznali prijevaru, ali mit je ostao jer bez mitova nema “srpskog sveta”.
U isto vrijeme, hrvatska država šuti. Nema diplomatskih reakcija, nema upozorenja, nema odgovora. Dapače, dok Beograd snima serijale o “srpskoj Dalmaciji”, Zagreb gradi četrdeset kulturnih centara za srpsku manjinu i još uvijek nije riješio pravni status Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj. Država se ponaša kao da ne vidi da tim novcem financira tuđu ideologiju.
Ukrajina je taj problem riješila. Raskinula je veze s Moskvom, zaštitila svoj identitet i izborila autokefalnost svoje Pravoslavne Crkve. Mi, umjesto toga, gradimo infrastrukturu za velikosrpsku mitologiju i zovemo to “kulturnom politikom”.
Zato nemojmo se čuditi kad narod puca po šavovima. Jer kad država šuti na laž, kad se dopušta da se istina zatire, kad se ne reagira na poruge o “srpskoj Dalmaciji”, onda će netko iz bijesa pokušati reagirati sam. To nije rješenje. Ali to je upozorenje.
Ako Hrvatska ne nauči reći ne velikosrpskoj propagandi u diplomaciji, medijima i “kulturi” – narod će to reći umjesto njih.