Piše: Josip Milić
Možda je istina ono što hrvatski ljevičari u zadnje vrijeme uporno ponavljaju, možda doista vole Hrvatsku. Nije isključeno. No pitanje koje se uporno izbjegava glasi: vole li oni hrvatski narod? Ili, preciznije rečeno, kakav narod te čiju i kakvu Hrvatsku oni vole?
Jer ljubav prema državi, ako je lišena poštovanja prema njezinu narodu, jeziku, povijesti i identitetu, nije ljubav nego projekt. A projekti su u našoj povijesti često dolazili izvana i završavali tragično.
Hrvatska kao teritorij, ne kao narod
Za tzv. hrvatsku ljevicu Hrvatska je često tek administrativni okvir, prostor bez narodne duše, bez povijesne vertikale, bez prava na vlastitu interpretaciju prošlosti. Hrvatski narod u tom konceptu nije nositelj suvereniteta, nego problem: previše „konzervativan“, previše „katolički“, previše „nacionalan“, previše svjestan sebe.
Zato se sustavno relativizira Domovinski rat, kriminalizira obrambena borba, izjednačava agresor i žrtva, a hrvatski branitelj prikazuje kao smetnja „modernoj“ i „progresivnoj“ Hrvatskoj. Takvoj Hrvatskoj u kojoj je sve dopušteno, osim hrvatskog nacionalnog ponosa.
Jugoslavenski refleks i prezir prema većini
Nije slučajno da velik dio ljevice i danas s nostalgijom gleda prema propaloj jugoslavenskoj tvorevini. Ne zbog „bratstva i jedinstva“, nego zbog činjenice da u toj državi hrvatski narod nikada nije bio politički subjekt, nego objekt preodgoja.
U tom smislu, tvrdnja da „ni Milošević nije mrzio Hrvatsku“ nije paradoks, nego upozorenje. Da, Milošević je „volio“ Hrvatsku – kao teritorij, kao prostor podčinjavanja, kao dio velikosrpskog projekta. Volio ju je bez Hrvata ili s Hrvatima svedenima na manjinu u vlastitoj zemlji.
Upravo takav odnos, ljubav prema prostoru, ali prezir prema narodu, danas često prepoznajemo u retorici domaće ljevice.
Problem nije Hrvatska, nego Hrvati
Kad god hrvatski narod demokratski izrazi svoju volju, biva proglašen zaostalim. Kad se poziva na vjeru naziva ga se klerofašističkim. Kad moli, naziva ga se klečavcem. Kad traži zaštitu nacionalnih interesa, optužuje ga se za fašizam. Kad se sjeća vlastitih žrtava, spočitava mu se kolektivna krivnja.
Hrvatska ljevica može mahati zastavom Republike Hrvatske koliko god želi. No dok god s prijezirom govori o većinskom narodu, njegovim vrijednostima i povijesnim iskustvima, ta je zastava tek kulisa.
Bez naroda nema države
Država bez naroda je prazna ljuštura. Hrvatska bez Hrvata, ili s Hrvatima koji se moraju stidjeti što jesu, nije slobodna, nego okupirana ideologijom.
Zato pravo pitanje nije vole li hrvatski ljevičari Hrvatsku. Pravo pitanje glasi: prihvaćaju li hrvatski narod kao političkog i povijesnog gospodara vlastite države?
Sve dok je odgovor na to pitanje – ne – svaka njihova „ljubav“ prema Hrvatskoj ostat će duboko sumnjiva.