Piše: Josip Milić
Iako je do idućih izbora ostalo još oko dvije godine, hrvatska politička scena se, kao nikad ranije, sve jasnije počinje grupirati u dva veća politička bloka. Na jednoj strani SDP i Možemo pokušavaju okupiti lijevi centar oko socijalnih i ekonomskih tema, dok se na drugoj strani sve ozbiljnije nazire mogućnost snažnijeg povezivanja Mosta i Domovinskog pokreta na desnici. Upravo bi to mogla biti najveća politička posljedica izbora 2024. godine. Nakon godina raspršenosti, međusobnih nadmetanja i sitnih političkih kalkulacija, hrvatska politika možda ulazi u fazu jasnijeg blokovskog preslagivanja.
Jer svi su, čini se, nešto naučili iz prošloga izbornog ciklusa, pišu Tea Kvarantan Soldatić i Luka Safundžić za nedjeljni Express.
Birači žele suradnju, a ne političke taštine
Politička procjena lijevih opcija 2024. godine pokazala se pogrešnom. SDP je vjerovao da može sam nositi teret oporbe, dok je Možemo računao kako će samostalnim nastupom očuvati vlastiti identitet i biračko tijelo. Međutim, izborni rezultat jasno je pokazao da birači oporbe više nisu zainteresirani za taktička nadmudrivanja i međusobna odmjeravanja snaga.
Građani koji žele promjenu vlasti žele vidjeti suradnju, zajedništvo i sinergiju, a ne fragmentaciju političke scene. Žele osjećaj ozbiljnosti i političke snage, a ne rasipanje glasova između ideološki bliskih opcija. Ljevica je, čini se, napokon shvatila da bez okupljanja svih relevantnih aktera nema ozbiljnoga pokušaja preuzimanja vlasti, donosi express. No jednako važno pitanje danas stoji i pred hrvatskom desnicom.
Vrijeme je za okupljanje desnog centra i suverenista
Nakon što su stranke Vukovarske koalicije potpisale sporazum o suradnji, logično bi bilo da se sličan proces nastavi i među ostalim strankama desnog spektra, prije svega između Domovinskog pokreta i Mosta, ali i političkih opcija okupljenih oko Tomislava Jonjića.
Da su ove političke snage zajedno izašle na izbore 2024. godine, riječ bi bila o respektabilnom političkom bloku s daleko većim utjecajem na sastavljanje vlasti i definiranje državnih politika. Ideološke razlike među njima gotovo da i ne postoje. Sve te opcije baštine kršćanske vrijednosti, naglašavaju nacionalni suverenitet, demografsku obnovu, zaštitu hrvatskog identiteta i konzervativne društvene stavove.
Upravo zato birači desnice sve češće postavljaju pitanje: što zapravo priječi njihovo ozbiljnije političko povezivanje?
Odnos prema HDZ-u više nije nepremostiva prepreka
Najveća razlika između Mosta i Domovinskog pokreta do sada je bila odnos prema HDZ-u. Most je godinama odbijao svaku mogućnost suradnje, dok je Domovinski pokret prihvatio ulogu korektiva HDZ-u u nacionalnom i domoljubnom smjeru.
Međutim, političke okolnosti se mijenjaju. Odlaskom bračnog para Raspudić iz Mosta te jačanjem utjecaja Marina Miletića i konzervativnijeg krila stranke, animozitet prema nekadašnjem koalicijskom partneru sve je slabiji. U Mostu, čini se, postupno sazrijeva svijest kako su pojedine odluke iz prošlosti bile politički nedorasle i vođene iluzijom da mogu sami preuzeti vlast.
Danas postaje jasno da suradnja s HDZ-om ne mora nužno značiti gubitak identiteta, nego može predstavljati priliku za provedbu dijela vlastitih politika i svjetonazorskih ciljeva.
Penava se posvetio temama koje birači desnice smatraju ključnima
Rejting Domovinskog pokreta posljednjih mjeseci vidljivo raste. Ivan Penava očito je prepoznao teme koje najviše mobiliziraju desne birače. Odricanjem od ministarske pozicije i preuzimanjem Vladinog povjerenstva za istraživanje i dostojan pokop žrtava rata i poraća poslao je snažnu političku poruku.
Aktivnosti na tom području posljednjih su mjeseci intenzivirane, a upravo su pitanja hrvatskih žrtava komunizma, poratnih likvidacija i nacionalnog dostojanstva među ključnim temama birača desnog spektra. Penava se time politički vratio na teren na kojemu je najjači i najprepoznatljiviji. Upravo zato dio birača koji je ranije bio razočaran Domovinskim pokretom ponovno toj stranci počinje iskazivati povjerenje.
Desnica konačno ima priliku koju godinama propušta
Ipak, najveća prepreka mogućem okupljanju desnice ostaje ono što je hrvatsku desnicu desetljećima slabilo — osobni ego, međusobna sujeta i nemogućnost prihvaćanja političkih partnera.
Hrvatski birači desnog centra i suverenističkih opcija godinama gledaju gotovo identične političke programe koji nastupaju odvojeno, međusobno se iscrpljujući sukobima (nekad i brutalnima), dok političku korist na kraju ubiru drugi.
Ako Penava, Grmoja, Miletić, Jonjić i ostali akteri uspiju nadvladati osobne animozitete i političke taštine, hrvatska desnica mogla bi ući u razdoblje kakvo dugo nije imala. Prostora za realizaciju suverenističkih i nacionalnih politika bilo bi više nego dovoljno — od demografije, gospodarstva i energetike do zaštite nacionalnog identiteta i rasvjetljavanja povijesnih tema koje desetljećima opterećuju hrvatsko društvo.
No za to će trebati političke mudrosti, strpljenja i spremnosti na kompromis. Bez toga će i ova prilika ostati samo još jedna propuštena šansa hrvatske desnice.