Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Bošnjački političari, a onda i pripadajući im mediji te i ostala tzv. probosanska javnost, slabo se snalaze u okolnostima kada su samo Srbi identificirani kao opasnost za Tisućljetnu i Nedjeljivu. Nekako više vole u paketu napasti i Hrvate, malo plakati – a malo i prijetiti! – nad tom, prema njihovu atestu, srpsko-hrvatskoj ujdurmom. Ma, s koliko su samo nestrpljenja čekali hoće li Dragan Čović „okrenuti leđa“ Miloradu Dodiku, a sve pritom dvojeći, referirajući se na staro prijateljstvo toga dvojca, hoće li se to uistinu dogoditi.
Što ga Čović više ne „hapsi“?!
A, kada se – susretom hadezeova lidera sa srpskom oporbom na Kupresu – to i dogodilo, onda su, moj je skromni dojam, neki od njih očekivali kako bi Čović trebao osobno „uhapsiti“ Baju i sprovesti ga u bivšu sarajevsku vojarnu Viktor Bubanj, gdje bh. pravna država godinama funkcionira s vrlo promjenljivom srećom. I, kako se to ipak (još) nije dogodilo, „probosanci“ su se vratili na stare postavke pod znanom egidom – „Hrvati sumnjiva lica“.
Počelo je malim zagrijavanjem, slijedom koga je Oslobođenje posegnulo za nekadašnjim srpskim junakom iz (valjda…) posljednjega rata, tenkistom Slobodanom Vaskovićem koji je inače u Srebrenicu svojevremeno trijumfalno banuo u tenku, da bi kasnije, za vrijeme budućeg direktora FTV-a Bakira Hadžiomerovića, prije otprilike desetljeća ili malo više, postao federalna televizijska zvijezda. Zna, dakle, taj tenkist zašto je prvi u Hrvata okrenuo leđa svome (donedavnom) drugu banjolučkom. Do, zaokreta je, veli Sloba tenkist, došlo nakon što je Čoviću roditeljski sastanak održao Andrej Plenković, a kojemu su pak naputke dali u Bonnu.
HDZ – šampionski!
Rekoh, bilo je to samo zagrijavanje. No, kako je vrijeme odmicalo, a Čović (baš) nikako da preuzme ulogu Interpola & SFOR-a te uhiti Mileta, u rečenome sarajevskom dnevniku oglasio se Adamir Jerković koji se vječno titulira funkcijom savjetnika Alije Izetbegovića. Što mu je, vidim evo, donijelo titulu akademika (samo, doduše, Bošnjačke akademije nauka i znanosti – BANU), kako i potpisuje svoje kolumne otkad je banuo na stranice (nekoć) uglednoga lista. Nešto zapravo slično onomu kako je napredovao i ratni Alijin tjelohranitelj Osman Mehmedagić, čuveni Osmica, koji je toliko čuvao „prvog predsjednika“ da se nije imao kad školovati. Zato je – jadan – morao kupiti koju diplomu kako bi bio direktor OSA-e.
Kako bilo, Jerković je, doduše, malo oprezan pa (samo) s čitateljima dijeli (kao) mogućnost da u postojećoj situaciji HDZ fingira razlaz sa SNSD-om u iščekivanju raspleta situacije. U tome je, veli ex-savjetnik, HDZ šampion među strankama, a Čović majstor političkih procesa u BiH. No, kako mu je najveća referenca što je stanovito vrijeme bio uz Izetbegovića I., morao se – a prilika je prava – sjetiti i tih slavnih dana. U, dakako, razotkrivanju uvijek opasnih Latina. „… Ovdje mi pada na um mišljenje predsjednika BiH Alije Izetbegovića koji je rekao tadašnjem visokom predstavniku Carlosu Westendorpu i Schumacheru krajem marta 1999: ‘Hrvati (misli na HDZ) neće stati dok ne razbiju Bosnu i Hercegovinu!’ Ovo je potpuno autentično jer sam tada kao savjetnik – e, baš ga je i nasjetov’o!, op.a. – predsjednika Izetbegovića sudjelovao u ovim razgovorima“, svjedoči Jerković, poručujući kako (nitko) ne treba misliti da će se HDZ umoriti u inzistiranju na izbornom zakonodavstvu po načelu da svaki narod treba birati svog ekskluzivnog predstavnika.
Kako je pao 10. travnja?!
Velika je to pamet, poglavito u okolnostima kada svi hadezeovi dužnosnici, od Čovića naniže, gotovo svakodnevno ponavljaju da neće odustati od svog prijedloga izmjena Izbornog zakona BiH, a HDZ-ova zastupnica u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH Marina Pendeš dodaje kako se izmjene Izbornog zakona mogu izbjegavati, ali ne vječno. Slijedom čega treba kazati da je u Sarajevu proteklih dana požurivan – kako bi se što prije pogledalo u leđa Dodiku – sastanak tzv. nove koalicije na državnoj razini, koji je bio najavljen za 10. travnja. Nakon čega je – malo je to eto nezgodan nadnevak – prolongiran. A, evo, potkraj prošloga tjedna uopće se više nije znalo kada će se „nova vlast“ sastati. I hoće li – ikad!
Umjesto toga, predstavnici HDZ-a BiH i stranaka Trojke razgovarali su – iznenada – u Mostaru o funkcioniranju vlasti na federalnoj razini. Iskoristili su federalni partneri Čović & Nikšić tu prigodu pohvaliti se međusobnim odnosima unutar vladajuće većine i ekonomskim rezultatima federalne Vlade. A, onda se ovome drugom – što se inače ne događa često – dogodila istina. Referirajući se na, sporni, ili, svejedno, kontroverzni zakon o Južnoj plinskoj interkonekciji, federalni se premijer posuo pepelom: „Mi smo na Vladi, nakon dogovora koga smo Dragan i ja imali kako da riješimo – i riješili bismo za mjesec-dva kako smo dogovorili – preglasali HDZ. Ali imali smo pritisak – svi znamo od koga – i promijenilo se. Nakon naše komunikacije ja sam rekao: ‘Dragane, izvini, ovo se promijenilo. Ne mogu vratiti to na početak.’ Čovjek je razumio.“
Daleko od obale
Nakon ove sekvence iz života i rada federalnog dijela Nezavisne i Nedjeljive, naprosto se nameće ovih dana izrečeni stav Nikole Špirića kojega evo smjenjuju iz Kolegija Doma naroda još otkad je njegov stranački šef udario na Ustav BiH i navijestio formiranje Vojske RS-a: „Kada se pokuša doći do nekog zajedničkog rješenja, Bošnjaci očekuju međunarodnu intervenciju… Bošnjaci su otplivali daleko od obale, od BiH u koju se zaklinju i ne žele joj se vratiti.“ I, da nije dodao kako najjače poruke kada je opstanak BiH u pitanju dolaze iz Banje Luke, a ne iz Sarajeva, Špirić bi dobio makar jednog poklonika – u ovome potpisniku, naime. Ipak, spomenuvši Sarajevo, vratio me je u 6. travnja ove godine, na, dakle, Dan oslobođenja ’45., ali i početak agresije.
„Mi smo na Vladi, nakon dogovora koga smo Dragan i ja imali kako da riješimo – i riješili bismo za mjesec-dva kako smo dogovorili – preglasali HDZ. Ali imali smo pritisak – svi znamo od koga – i promijenilo se. Nakon naše komunikacije ja sam rekao: ‘Dragane, izvini, ovo se promijenilo. Ne mogu vratiti to na početak.’ Čovjek je razumio“, posuo se Nikšić u Mostaru pepelom
Bio je to povod i Josipu Pejakoviću da se sjeti početka travnja ’92. „Mi koji smo bili u Sarajevu od 1992. do 1995. svakodnevno smo od vlasti slušali političke floskule da je Bosna i Hercegovina država Bošnjaka i svih drugih koji hoće da žive s njima. Danas, 2025. vidimo koliko onih drugih hoće da žive s njima takvim u Sarajevu? To je 5% u glavnom gradu BiH. To Bošnjaci zovu najznačajnijim multietničkim i multikulturalnim gradom u BiH – zato što ima crkve, džamije i sinagoge, Sarajevo je ‘kozmopolitski grad’“, ogorčeno će taj sarajevski glumac (iz Travnika), dodavši kako su te, veli, hladne građevine samo nijemi svjedoci da su u njima nekoć bili ljudi koji su činili zajedništvo, a kojih sada u ovakvom Sarajevu više nema. Budući da ga je monodrama On meni nema Bosne, prema bošnjačkoj nomenklaturi, uzdignula u pravog Bosanca (međ’, makar, Hrvatima), ovaj bi Pejakovićev praznični (?) istup mogao biti najava – mada godine nikome ne praštaju – nastavka te monodrame. Ali, s drugačijom intonacijom i porukom. Čekam(o)…
Ukazanje na Herceg-Bosni
A, kad smo kod novih intonacija, realnih i tek eventualnih, ukazao se evo i sarajevski doktor opće prakse, te član, uz pokojne Slavu Kukića i Žarka Papića, tri glasovita nekadašnja (političko-analitičarska) tenora – Enver (dakako!) Kazaz. Kad sam, sasvim slučajno, toga sarajevskog profesora kontroverzne (sarajevske) ratne prošlosti ugledao na RTV-u Herceg-Bosne, bilo mi je, priznajem, malo čudno. Jer, prof. Enver pripada onoj školi koja je rado pisala – da se takozvanost dodatno utvrdi! – tzv. „Herceg Bosna“. Malo je eto tzv., neka, ne traže kruha, i navodnika.
Uz to, sjećam ga se, što je eto prednost i mana stanovitih godina, iz „slučaja deložacija“. Prije evo gotovo 15 godina, glasovita je, ovoga puta, tek kantonalna, pravna država kanila deložirati kardinala Vinka Puljića iz Ordinarijata, ili kolokvijalno kazano Biskupske palače. I, sve to pod pritiskom obitelji (starog) udbaša Fadila Smajovića kojega je inače Udba instalirala u Biskupiju kako bi, utvrđeno je nakon što je svojevremeno otpočelo renoviranje, prisluškivao vrhbosanskog nadbiskupa. Ugledna je to, inače, jedna udbaška obitelj – Fadil je špijunirao za plaću, a supruga volonterski. Sin je bio još mali… No, i sin je narastao, pa su on i mama tražili – stan. Udbaški. Ali, da ne duljim, kardinalu je došlo rješenje o deložaciji po tužbi Smajovića, kojima je inače nuđen stan na drugoj lokaciji. Nerijetki su se nad tim skandalizirali. Toliko je to, u biti, bizarno da se kardinalu javio – ne vjerujući – čak i Željko Komšić. Nadbiskup je tada tvrdio – jedini od političara. Čudima nikad kraja…
Iznenadni aktualni gost RTV-a Herceg-Bosne napisao je, međutim, tada kolumnu Država za biskupa, polemizirajući s tadašnjim tajnikom Biskupske konferencije BiH Ivom Tomaševićem koji je svojim izjavama u medijima pokušao objasniti o čemu se ovdje zapravo radi.
„…I ne samo za to već i stoga što on (misli, op.a., na Tomaševića) i Puljić ne mogu sebe izjednačavati sa hrvatskom nacijom i njenim pravima u BiH. Pogotovu ne sa stanom u Biskupiji. Za taj stan neka se obrati direktno Čoviću i njegovoj kliki koja je, skupa sa ostalim političkim klikama, izglasala u Parlamentu zakone o kojima je riječ. A je li Puljić spomenutu kliku dovodio manje-više direktno na vlast? Jeste, tu činjenicu tajnici ne mogu zatajiti, ma koliko se trudili“, zagalamio je prof. Enver i inače znan kao netko tko se drži činjenica. K’o pijan plota.
Neki novi Kazaz?
I, evo, sad Čović, usred najveće krize poslije Daytona, kaže kako je u Sarajevu razgovarao s Kazazom i kako su njegova stajališta njemu prihvatljiva. Jasno mi je da je nekadašnjeg kardinalova deložatora za sastanak s prvim u Hrvata (u četiri oka) kvalificiralo to što je gledateljima Herceg-Bosne povjerio kako misli da treba prestati ono što se zove projekt Komšić i majorizacija Hrvata.
Nije to, međutim, ništa novo ni ekskluzivno. Tim se svojim stavom samo svrstao na listu onih (Bošnjaka) koji su, kao primjerice Haris Silajdžić, tvrdili kako će se zbog „slučaja Komšić“ Hrvatima Bosna ogaditi. O tomu je, drugim riječima, govorio i reisul-ulema Husein Kavazović te, što je zbog aktualnosti na političkoj sceni, i Elmedin Konaković.I?! Je li zbog toga šteta uklonjena? I – hoće li i sad biti uklonjena?!
Koji je, dakle, uopće značaj toga što Kazaz, gotovo 20 godina od prvoga Komšićeva instaliranja u Predsjedništvo BiH, otkriva toplu vodu, a to Čović objavljuje kao nešto vrlo važno?! Nikakav!
Osim ako svjedočimo bošnjačkom konceptu u Hrvata, po komu je dobro došao svaki „pošteni Bošnjak“