Ne proglašava on vječne istine, zakone ili odredbe, ne naviješta dogme o Bogu, već nam dolazi reći kako je Bog tu, s nama, naš životni partner. Bog se zaputio k nama i zna što nam treba. Vode života, a ne mrtve i hladne tehnike i mehanike. Isus nije htio dodvoravanja ni povlađivanja ni s koje strane, već susret s čovjekom u svakoj njegovoj životnoj situaciji. To je tajna Novog zavjeta, tajna Isusova poslanja i boravka na ovoj zemlji. Divno čudo vječnosti koja dolazi i spušta se u naše ljudsko stanje.
Došao je i dolazi pokazati nam put. Nije to put samo za junake, heroje, duhovnu elitu ili odvažne. Kršćanstvo nije za silnije, jače, inteligentnije, nego za one gladne i žedne Boga kojima se ogadila ustajala zabokrečina zemaljske baruštine. Nije stavljao pred čovjeka nemoguće zahtjeve, nadljudske imperative, već je od svakoga molio da mu dopusti samo jedno: Skinuti s nas terete našeg života, skinuti grijehe i nepovjerenje prema Bogu, osloboditi nas prošlosti i vlastite sjene.
Došao je pozivati nas na nasljedovanje, a ono se očituje kroz misaone i duhovne kategorije koje se mogu svesti na pojmove iz organskog života: sijati, rasti, razvijati se, bivati, postajati, sazrijevati. Isus rabi organski rječnik života, a ne mehanički rječnik strojeva, automata ili robota. Za njega svatko u sebi nosi značajke razvoja prema boljemu, a ne mehaničku statiku hoda u mjestu. Zato je od ljudi tražio organski rast, pretvaranje, pre-tvorbu, promjenu, a ne samozavarno stajanje u mjestu, očekivanje nekakva znaka s neba, apokaliptičke kataklizme i katastrofe.
Ovaj život nije čekaonica budućnosti, nego ustrajni hod. I neprestana borba protiv zla u nama i oko nas. Zato jer nije imao nikakva straha ni pred kime, jer je bio sposoban svakome reći što ga slijedi, izazvao je protiv sebe uhodane mehanizme vlasti, čuvare istine i ćudoređa. Zato jer je razobličivao nečovječno društvo, koje je priječilo nevoljnicima pristup k Bogu, društvo koje je stvaralo kaste, morao je otići u smrt. Kušao je spustiti na zemlju komadić neba, otvoriti prostor Svetinje nad svetinjama svakomu, pa i tobože nevrijednima. Odbačen je i osuđen kao onaj koji za sebe svojata božanske povlastice i atribute. Stoga je morao biti uklonjen kao bogohulnik.
Znakovito je jedno: U izvještajima o Isusovu suđenju i muci gotovo sva se lica ponašaju drukčije nego bi to ona htjela. Apostoli se kunu na vjernost, a u odlučnom času bježe, Petar bi i u smrt, a pred sluškinjom ga obuzima strah i niječe poznanstvo s Isusom, Juda za bijedne novce izdaje Učitelja, a na kraju se kaje i vješa zbog krvi nevine. Petar se u vrtu laća mača, a Gospodin kaže da se od mača gine. Pilatu ne može nitko pozavidjeti na njegovoj ulozi, obična je igračka razjarene mase koja hoće krv i linč, makar bi on Isusa i pustio jer ga ne smatra krivim. Kako samo vlastodršci uzmiču pred podložnicima kad je u pitanju trunak njihove vlasti!
Nitko u cijelom prizorištu ne čini u konačnici ono što misli, nego upravo protivno, suprotno. Vječiti raskorak između htijenja i činjenja dobra! Osim Pilatove žene i onih žena koje prate Isusa pod križ. Završna pak scena jest tama, pomrčina sunca, potres. Kao da i Nebo želi reći: Ako je ovaj Isus zaslužio smrt, onda neka nestane sunca i svjetla, neka se otvori zemlja i proguta sve u sebe zbog takva nedjela učinjena ovomu Jednomu koji bijaše Život i Svjetlo ljudima.
Isusov se grob može osigurati kako god mi to željeli, on će se u danom trenutku raspuknuti, iz njega će uskrsnuti novi život, s nezaustavljivom snagom, novim proljećem, novom nadom. Na nama je obujmiti ga i upiti u svoj život i uživati plodove Isusova života, muke i smrti.
Za Isusova ulaska u Jeruzalem na Cvjetnicu palo je dosta teških i bremenitih riječi. Kad su Isusa pismoznanci nagovarali da ušutka okupljenu masu koja ga je oduševljeno prihvatila i koja mu je od srca klicala, jer bi to moglo imati strahovite i katastrofalne posljedice po sav židovski narod, budući da bi se sve moglo protumačiti krivo, kao politička provokacija, odgovara Isus jednom jedinom rečenicom koja se više ne će izbrisati iz svijesti ljudi i čovječanstva: Ako ovi ovdje ušute, velim vam da će kamenje progovarati! (usp. Lk 19,38-40).
Budući da su najodgovorniji u židovskom narodu za Savez s Bogom, najodgovorniji ja vjerski i politički život, pred Bogom i narodom, propustili svoju priliku pozdraviti Isusa kao Mesiju na ovaj odlučni dan; budući da nisu bili voljni ni spremni pozdraviti ga, vrjednovati njegove riječi i odjek u narodu, njegovo poslanje i poziv da se oživotvori kraljevstvo Božje ovdje na zemlji; budući da su podigli između sebe i Isusa golemi zid šutnje i neprihvata, nerazumijevanja, te budući da su jednom riječju odbacili njega kao Mesiju, Isus im veli jasno da će, ako ovi ušute, kamene prozboriti,.
To kamenje nije odmah prozborilo niti otvorilo svoja usta, ali na uskrsno jutro kamen je zborio, zorno i rječino. Prazan grob, odvaljen kamen, svjedok je da je Isus uskrsnuo. Za kojih četrdesetak godina vikat će glasno i jasno, i to hramsko kamenje zbori do dana današnjega o sudbini Izraela koji je odbacio Isusa. Hram koji je slovio kao jedno od svjetskih čudesa postaje ruševinom i mjestom koje je Bog odbacio, da bi u Isusu podignuo novi Hram.
Gdje se i kad se čovjek zatvori u odlučnom trenutku Božjoj milosti i daru, priprema se već unaprijed katastrofa koja će zadesiti i pojedinca i narod. Već je to nagovještaj trenutka kad će se sve što je čovjek sagradio, u što je polagao svoja nadanja i očekivanja, na što je bio ponosan, sve što ga je činilo samosvjesnim, zaslijepljenim, samodopadnim, što ga je činilo gluhim i slijepim za Božja nadahnuća, urušiti samo u sebe.
U najboljem slučaju bez krvoprolića, kao što to bijaše s komunističkim bezbožnim režimima u mnogim državama, a u najgorem slučaju u obliku prirodne katastrofe. Stoga je uloga budnih i vjernih kršćana uočiti vrijeme i trenutak koji nam Bog daje u svojoj ljubavi i milosrđu. Grobni Isusov kamen i danas glasno zbori: Nije ovdje, uskrsnuo je!