Piše: Vlado Marušić
Dana 7. lipnja 1992. godine otpočela je operacija združenih snaga HVO-a i HV-e kodnoga naziva ”Čagalj”, danas poznata pod imenom ”Lipanjske zore”. Operacija je slomila kralježnicu srpsko-crnogorskoj agresiji na Mostar i Hercegovinu i, razbivši ih u neretvanskoj dolini, u kojoj su svoje živote izgubili mnogi pripadnici tih vojski, dok ih je znatno više ranjeno. Ti podaci su uredno dokumentirani u povijesnim dokumentima koji su autentični, analitični i neoborivi.
Dok je trajala ta akcija pripadnici HVO-a među kojima je bila i moja malenkost su čuvali svoje položaje u području Kruševa-Krivodol, kod Mostara, dajući topničku i pješadijsku potporu snagama HVO-a i HV-e prema brdu Galac i Bišća polju.
Odmah po oslobođenju lijeve i desne obale grada Mostara od srbo-četničkog agresora uputio sam se s punom ratnom spremom u Mostar kako bih obišao svoju sestru, (koja je nedugo nakon toga 1993. godine preminula), zeta i njihovo troje malodobne djece koji su svo vrijeme te agresije bili u stanu kod stadiona Zrinjskog (bivšeg Veležova stadiona), pod Bijelim Brijegom. Nisam ih vidio mjesecima jer sam bio svo vrijeme na ratnim terenima.
U stubištu njihove zgrade me je dočekalo nekoliko stanara koji su me svi od reda poznavali jer sam bio stalni gost kod sestre prije Domovinskog rata, imajući u vidu kako sam na obližnjem pravnom fakultetu studirao.
Jedan od njih, a svi su bili bijeli kao sirevi od „podrumskog života“, straha, neizvjesnosti i neimaštine , kojeg su zvali Keko, koji je bio po nacionalnosti Musliman ili Bošnjak kako im drago, me je snažno zagrlio govoreći: “Evo našeg ‘spasioca’!“
Iz američkog ranca koji sam imao na svojim leđima sam im dao nekoliko kutija cigareta, nekih slatkiša i narezaka, koje sam „uštedio“ na terenu, a znao sam kako njima svega nedostaje zbog situacije u Mostaru koja nije bila ugodna za život u to vrijeme.
Nakon toga sam u više navrata dolazio u Mostar te s jednim ratnim kolegom obilazio i lijevu obalu Neretve, na kojoj je on zajedno s članovima njihovih obitelji imao kuću u području Zijemlja i Rujišta, dok su mu supruga, punac i punica imali kuću u Potocima, Bijelo polje.
Gdje smo se god pojavili bili smo od strane muslimansko-bošnjačkog življa dočekani kao spasitelji i heroji premda su ti isti muslimani-bošnjaci na isti način dočekali pripadnike JNA i srbo-četnike koji su zauzeli lijevu obalu Neretve kao i određen dio desne obale, s koje su Hrvati pobjegli spašavajući živu glavu, a oni koji su ostali vjerujući svojim dojučerašnjim susjedima Srbima su skupo platili svoj ostanak na njihovim vjekovnim ognjištima za što opet postoje vjerodostojni i nepobitni dokazi.
Zanimljivo je pak kako su ti isti Muslimani ili Bošnjaci prije dolaska JNA i srbo-četnika iz hrvatskih kuća i stanova temeljito počistili sve njihove vrjednije stvari napunivši svoje podrume u što su se uvjerili prognani Hrvati kad su se vratili u svoje kuće i stanove.
Ostaje također zabilježeno kako su pripadnike JNA i srbo-četnike lokalni Muslimani ili Bošnjaci s lijeve obale dočekali s cvijećem i povicima govoreći im: “Evo naših oslobodioca!“ što je identična izjava stanovitog Keke iz zgrade moje pokojne sestre kod stadiona Zrinjskog kad je mene ugledao s ratnom opremom.
Nakon uspostavljanja zajedničke crte obrane koju su formirali pripadnici HVO-a i tzv. “Armije BiH“ prema srbo-četničkim agresorima koji su u operaciji „Lipanjske zore“ popušili i doživjeli neviđeni poraz zabilježen u modernom ratovanju na lijevoj obali rijeke Neretve omjer pripadnika tzv. “Armije BiH“ i HVO-a je bio 3:1 u korist tzv. “Armije BiH.“
S obzirom kako su pripadnici HVO-a imali dovoljno oružja i streljiva oni su ponekad iz dosade ili obijesti znali i „zažandarati“ prema srbo-četnicima na njihovim položajima prema Grebku-Nevesinje dok to pripadnici tzv. Armije BiH“ nisu nikada činili. A to što nisu činili imalo je itekako sračunate razloge koji su malo nakon toga skupo koštali pripadnike HVO-a koji su s njima držali stražu ko i na sve druge pripadnike HVO-a na lijevoj obali grada Mostara zajedno s članovima njihovih obitelji.
Dana 09. svibnja 1993. godine istovremeno je počeo napad pripadnika tzv. “Armije BiH“ na Hrvate na lijevoj obali Mostara.
Bez ikakva upozorenja ili najave, dojučerašnji decenijski susjedi, Muslimani, napali su svoje susjede Hrvate s kojima su zajedno držali stražu prema srbo-četnicima premda im je bio isti neprijatelj.
Sve ostalo pripada povijesti zabilježenoj od neposrednih svjedoka, a neka svjedočenja ću ovim putem i objaviti.
Jedna Hrvatica iz Potoka, na lijevoj obali rijeke Neretve, koja je zajedno s članovima njezine obitelji, osim supruga koji je ostao zarobljen kod njih, je rekla slijedeće:
„Ujutro dana 09. svibnja 1993. godine, negdje iza 07,00 sati dok sam kuhala kavu začula sam pucnjavu istovremeno u Vrapčićima, Bijelom polju, Potocima, Prigrađanima, prema Zijemlju i Rujištu, i vidjela gdje jedno dijete baca bicikl govoreći kako se puca na sve strane i da su Muslimani ti koji pucaju na Hrvate. Nismo imali vremena uzeti ni najnužnije stvari te sam zajedno s mojim malodobnim kćerkama počela bježati prema Neretvi zajedno s mnogim drugim Hrvatima iz Potoka, ženama i djecom. Suprug mi je te noći bio na straži zajedno s dvojicom naših susjeda Muslimana i nisam ništa znala o njemu.“
Njezin suprug je izjavio slijedeće:
„U noći s 08. na 09. svibanj 1993. godine držao sam stražu zajedno sa svojim dugogodišnjim susjedima Salkom i Mehom od ponoći do 02,00 sati nakon čega sam otišao prileći. Negdje oko 05,00 sati na vrata spavaonice u kojoj sam spavao ulaze moji susjedi Meho i Salko s kojima sam zajedno držao stražu prema srbo-četnicima s uperenim puškama i govore mi: “Armija BiH, predaj se!“
Ja im onako bunovan samo uspijem reći: “Šta ti je Salko, šta ti je Meho?“
Nakon njegova zarobljavanja na lijevoj obali on je kao živi štiti kopao rovove na prvoj crti bojišnice izložen pogibelji svakog dana, kao i fizičkom i psihičkom maltretiranju i zlostavljanju od njihovih „heroja“kojih je dobar dio njih završio ispod njegove lopate jer je on pored ostalog i zakapavao njihove mrtve.
Uspio je biti razmijenjen s trajnim psiho-fizičkim ozljedama koje je nosio sve do svoje smrti. Ovo svjedočenje rekao je meni jedne prigode kad se priključio svojoj supruzi i djeci u mom susjedstvu.
To vam je poštovani čitatelji istina o tzv. junačkoj “Armiji BiH“ na lijevoj obali rijeke Neretve u vrijeme Lipanjskih zora i njihova zauzimanja te iste obale od Hrvata.
Istina od koje se ne smije bježati poradi zaborava koji Hrvatski narod košta više od svih ratova u kojima su pobijeni , mučeni i zlostavljani, povijesno gledano.
Za sve ove navode postoje dokumentirani dokazi. Svi oni koji se zalažu i smatraju kako je u gradu Mostaru moguć suživot dva naroda s različitim vjeroispovijestima i nacionalnošću pod istim krovom i zajedničkim nazivnikom neka prvo pročitaju ovaj tekst i saslušaju još uvijek žive svjedoke kako je to spašavati živu glavu od svojih dugogodišnjih susjeda s kojima si dijelio zadnju koru kruha i kap krvi. Koji u to nisi mogao, a ni smio vjerovati.
Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba