Piše: Matej Škarica
Reklo bi se, rat je davno završio, no u Bosni i Hercegovini kao da još tinja naboj starih zavada. Moglo bi se postaviti pitanje – jesu li stanovnici Bosne i Hercegovine zarobljenici loših međunarodnih sporazuma i raznih dogovora ili je sve do njih samih. Postoji tako pjesma jednog b-h. benda koja kaže – „gdje su ona dobra vremena kad nismo bili u tri plemena?..“ Druga opet pjesma jednog popularnog hercegovačkog pjevača uz ostalo kaže – „…nema više dušo mostova.“ Mostovi su tu materijalno i fizički, ali jesu li i u ljudima? Kako primjerice objasniti prosječnom Europljaninu ili nekoj personi izvana (okruženja zapadnog Balkana ili jugoistočne Europe) to čudnovato društveno-političko stanje u zemlji naziva Bosna i Hercegovina? Retoričko je to pitanje koliko i ono egzistencijalno, ujedno i pitanje održivosti, misaonosti, etičnosti, čega li sve ne. Jer ta se zemlja već desetljećima muči s onime što joj zapravo određuju izvana, svojevrsni diktati iz stranih centara moći, strani političari, upravitelji, predsjednici, međunarodne političke i vojne organizacije i asocijacije – dok njezine narode kao da se sve manje pita što oni zapravo žele, misle, osjećaju, čemu streme. O pitanjima boljeg života, mirnije svakodnevice i napretka sve se više udaljava u medijima kao i stručnim krugovima dok se političari iz jednih te istih stranaka bore zadržati vlastite fotelje, skupe automobile, unosne pozicije. Stanje je to nedovoljno dobrog mira i opetovanim pričama o proteklim ratnim sukobima, tko je ostao ”pogođeniji” onime u prošlosti i tko zaslužuje više pravde, tko je brojniji, pozvaniji da zastupa, itd.
Bosna i Hercegovina zemlja je bogata kulturnom baštinom i naslijeđem koje premda teško, bremenito ima svoju dubinu i svojevrsnu narodnu duhovitost. Najviše šala i viceva dolazilo je upravo s ovog područja dok su se primjerice neke druge republike ”hrvale” s (ne)dostatnom duhovitošću socijalističke svakodnevice. Ako gledamo kroz (ne)davnu povijest recimo nekih četiri do pe stoljeća unatrag, bila je često u nezavidnom okruženju raznih sila i osjetno snažnijih vojski. Zemlja je to prirodnih ljepota, lijepih planina, gora, čistih rijeka, gradića i seoca kao i radišnih ljudi. Tu su rudna i energetska bogatstva prepoznata još početkom 20. stoljeća. Ima i onih ne baš tako dobrih, da kažemo i poprilično loših jedinki, kojima svašta nešto smeta kod drugih i drugačijih, ali takvi su vjerojatno manjina i to ona glasnija. Ipak, čak trideset i pet godina nakon rata kao da se jedva što istinski pomiče naprijed, teme su slične ili prerađene, a određuje se gotovo sve – od načina kako će se živjeti, do zapošljavanja i egzistencije njezinih stanovnika ili žitelja pa čak i do onoga gdje ćeš i ”s kime kavu piti”. Mladi ljudi imali su i imaju poprilično slab, minimalistički izbor, a onu ratnu generaciju jedva da je tko šta pitao. Bili su sretni ako su ostali bez rana ili zarobljavanja. Ratna stradanja u ovoj zemlji bila su najveća na području bivše Jugoslavije, počinjene su tako mnogobrojne grozote, nakon Hrvatske u kojoj je rat počeo nepunih godinu dana ranije, razaranja naselja i gradova dosegla su veliku razinu pustošenja, od sela do većih gradova – regionalnih središta (najbolji je primjer porušenog Mostara koji je nakon Vukovara bio jedan od najrazrušenijih gradova bivše Jugoslavije). To je sve izazvalo veliku izbjegličku i humanitarnu krizu sa stotinama tisuća prognanih i raseljenih koja je krenula u ljeto 1992. godine. Ljudi su jednostavno tražili spas od plamenog vrtloga rata. U BiH su se odvijala dva odnosno tri sukoba ili veliki međusobni nacionalni sukob koji je kulminirao 1993/94. godine nekom vrstom sveopćeg konflikta na bojištima između Save i Jadrana. Nakon smirivanja žestokih oružanih borbi i potpisivanja mirovnog sporazuma poznatog kao Daytonski mirovni sporazum – prije toga išli su pomalo pregovori hrvatsko-muslimanske vojno-političkih strana – povratak onih koji su morali napustiti svoje domove bio je godinama slab ili nikakav, a i danas u mnogim manjim mjestima jedva da postoji normalna komunalna infrastruktura i uvjeti za život koji bi bio barem približni europskim standardima i razini informacijskog 21. stoljeća.
Prolazile su tako nemirne ’90-te, došao početak novog stoljeća i tisućljeća koji je puno toga obećavao po pitanju boljitka, a zemlje Balkana (što danas i nije tako popularan naziv u okvirima Zajednice europskih nacija) iščekivale su nekakav svjetliji europski put u bolju budućnost. Za neke je taj put otvoren a neke još tapkaju u mjestu i pod pokrivačem društveno-političkih magli. Samo se dio toga ostvario ili što bi rekli pesimisti – ništa se od toga nije ostvarilo, jedino su podjele, fragmentacija i opetovani zastoji ostale prateće pojave. Stari kontinent Europa (naziv prema antičkom mitu) nije imala i očito još nema praktičnog rješenja za ovaj dio svijeta – tek da šalje svoje emisare, nameće zakone, određuje kvote, daje savjete. No skupa sa svojim političkim, financijskim lobijima i predstavnicima ne želi ga zapravo pustiti na miru. Kažu kako ne zaboravljaju gdje je započeo Prvi svjetski rat, šta se dogodilo prije trideset godina, kako su intervenirale zapadne sile, i sl.
No vratimo mi se ipak u prezent. Uz nezaposlenost mladih iseljavanje u ovoj zemlji ostalo je veliki socijalni problem, a prijeti istodobno pripadnicima sva tri konstitutivna naroda. Broj Hrvata gotovo se preplovio zadnjih petnaestak godina, a zemlje zapada od kojih je najbliža susjedna Republika Hrvatska sve su više njihova krajnja destinacija. Istovremeno, neke političke i lobističke silnice u BiH koče otvaranje prometnica, mostova, što je pokazatelj koliko je duboka kriza uz nastojanje da se očuva stari status lošeg. Tada i takvima po strankama može i dalje biti dobro, a narod što bi se reklo „tko šiša“. Drži li se BiH kao nekakav međunarodni laboratorij, prinudno-opitno mjesto ili prostor za promatranje i kontrolu naroda, tko dulje može da izdrži opstanak u takvim uvjetima stalne krize?! – Ostaje otvorena teorija. Ovako, zaključak u naslovu navodi na to da stvari nisu dogovorene „da valja“ ili se stranci opet previše petljaju. „Dogovor kuću gradi“ – ali izgleda ne bi se reklo i u BiH.
Objavljeno: