Nagrizanje hrvatske jezične samobitnosti u samostalnoj je Hrvatskoj započelo faktički odmah nakon uspostave hrvatske nezavisnosti. Već početkom devedesetih pojavila su se rogoborenja protiv ponovnog uvođenja kroatizama (vojarna, časnik, ozračje itd.), što se nazivalo nasilnom kroatizacijom (?!?), posprdno arhaizacijom ili čak ustašizacijom jezika, a prikrivalo se da je riječ o povratku u hrvatski jezik riječi koje je izgnao jugoslavenski jezični unitarizam. Potom su slijedile neumjesne šale na račun novotvorenica pri čemu se zaboravljalo da su brojne danas udomaćene hrvatske riječi svojedobno također bile izmišljene ili prevedene sa stranog izvornika. Jedina razlika je da su te stare novotvorenice bile stvorene na vrijeme (npr. riječ nogomet) i nisu morale “izgurati” već udomaćene internacionalizme. Uglavnom, umjesto da se novim riječima da prilika pa da one najuspješnije među njima “prežive”, čitavu tendenciju tvorbe riječi primitivno se izrugivalo, što se nastavilo do danas.
Potom je 2001. izdan Anić-Silićev Pravopis hrvatskog jezika koji je zapravo bio samo pretisak njihova Pravopisnog priručnika hrvatskog ili srpskog jezika objavljenog još za vrijeme bivše države. To je, polako, ponovno istiskujući za Jugoslavije zabranjeni Babić-Finka-Mogušev Hrvatski pravopis, otvorilo put u regresiju hrvatskog jezika prema hrvatsko-srpskim jezičnim rješenjima. Na to su se nadovezale egzibicije jugofilnih novinara koji su, braneći svoje pravo na uporabu neprežaljenog srpsko-hrvatskog jezičnog standarda, zapomagali zbog “jezične cenzure” kojoj su nesretni bili izloženi. Na koncu, pojavile su se knjige domaćih srpsko-hrvatskih jezikoslovaca poput Snježane Kordić, Mate Kapovića i drugih, koji su se snažno suprotstavljali (naravno izmišljenim) opasnostima hrvatskog jezičnog nacionalizma, purizma. Stručna javnost nažalost nije uspjela u javnost plasirati nijedan dovoljno glasan odgovor na ove medijski odlično umrežene i inozemnim novcem snažno potpomognute južnoslavenske “jezično-pomirbene” inicijative, osim sterilnog Zakona o jeziku odredbe kojeg su skup lijepih želja bez ikakve mogućnosti za njihovu provedbu.
S obzirom na upravo iznesene činjenice, ne treba nas čuditi novi korak u “demokratizaciji” jezične politike serviran iz tjednika koji u nazivu ima riječ express. Imajući u vidu politički profil tiskovine, ne bi im zgorega bilo promijeniti ime u Politiku Express, list koji je svojedobno izlazio na istočnom dijelu njima dragog “štokavskog policentričnog jezika”. Naime u broju od 29. rujna ove godine, u tim je novinama, koliko mi je poznato prvi put u Hrvatskoj od 1990. i prvi put izvan nekog od glasila srpske zajednice u Hrvatskoj, pod naslovom “Ovo je tiha zvijezda Vučićeve parade: malo jači odgovor na hrvatski Himars”, tiskan članak njihova beogradskog dopisnika i vojnog analitičara Aleksandra Radića koji je izuzev ijekavice “zvijezda” iz naslova (zašto li su to promijenili?) u cijelosti napisan na srpskom jeziku. Kao ilustraciju navodim dio (ili možda bolje deo) objavljenog teksta: Višecevni lanser raketa PULS, proizveden u Izraelu, sada se nalazi u naoružanju Vojske Srbije (VS) i prikazan je na paradi, ali namerno nije pridavana velika pažnja u zvaničnom predstavljanju novih sredstava ratne tehnike.
Hrvati se zaista ne moraju bojati nasilne okupacije jer hrvatski će nas neinteligenti dragovoljno podložiti stranim gospodarima. Koji li je sljedeći korak u demokratizaciji jezika, hrvatska javna glasila i izdavačka djelatnost na ćirilici?
Egon Kraljević