Podjesen 1996. izabran sam za glavnog urednika „Političkog zatvorenika“, časopisa Hrvatskog društva političkih zatvorenika (HDPZ), tada još mjesečnika koji je tiskan i distribuiran u nakladi o kojoj danas može samo sanjati devet desetina političkih tjednika u Hrvatskoj. Prvi broj koji sam uredio bio je br. 58 iz siječnja 1997. godine. U sklopu priprema za prijelom tog broja, na sjednici uredničkog odbora raspravljalo se o jednome tekstu koji prethodno uredništvo nije htjelo objaviti.
Riječ je bila o tekstu kojim sad pok. Ivan Gabelica kritizira obilježavanje 22. lipnja, tzv. Dana antifašističke borbe. Tekst je pisan onako kako je Gabelica i inače pisao: razgovijetno, logično, argumentirano i precizno. Usprkos tomu, tadašnji urednik Andrija Vučemil – Gabeličin znanac, donekle i prijatelj još iz imotskih srednjoškolskih dana – odbio je objaviti taj tekst, s obrazloženjem da ne želi „provocirati Predsjednika Republike“. Tuđman je, naime, također bio član HDPZ-a, a nakon što je ono izabralo novo vodstvo na čelu s Kajom (Katicom) Pereković (1922.–2010.), započeo je pokušaj razbijanja ili barem eutanaziranja te udruge.
Kaja je u doba Nezavisne Države Hrvatske bila dužnosnica Ustaške mladeži, pa je zbog toga poslije rata suđena na smrt, potom na 20 godina robije. Na uvjetni je otpust puštena nakon šest godina. Svojih se mladenačkih uvjerenja nije do smrti odrekla, pa je pod njezinim vodstvom HDPZ počeo sve glasnije zahtijevati lustraciju, procjenjujući da je krajnji trenutak za to, tim više što je proces oslobođenja Republike Hrvatske pri kraju: preostalo je osloboditi samo istočnu Slavoniju, a nitko nije očekivao da će Dayton radikalno potkresati rezultate sporazuma iz Washingtona. U tom je trenutku HDPZ vitalna udruga s desetak tisuća stvarnih i potencijalnih članova. No, kad je počeo otvoreno zahtijevati lustraciju, tu udrugu je trebalo uškopiti i pustiti ju da se „pozabavi sama sobom“.
U tu svrhu poslužit će neobična „koalicija“, sastavljena od predstavnika poražene struje unutar samoga HDPZ-a, nekih likova iz vladajuće stranke, ali i niza drugih poznatih osoba, poput predsjednika čitava niza oporbenih političkih stranaka (dakako i onih koji su antešambrirali Georgeu Sorosu, pa su za koju godinu zasjeli u Banske dvore, na svoju i našu sramotu!). Instrumentarij kojim se HDPZ htjelo, pa donekle i uspjelo onemogućiti, bio je i tada isti kao i danas: pobjedničku, neusporedivo brojniju struju pokušalo se diskvalificirati ideološkom batinom odnosno tvrdnjom da nju ne čine „pravi politički zatvorenici“, nego tek „ratni gubitnici“ (čitaj: preživjeli ustaše i domobrani).
Ta manjina („žrtve komunizma“, i to nevine žrtve komunizma, dakle – ljudi koji su se ponosili time da protiv Jugoslavije i komunizma nisu poduzimali baš ništa, a ona ih je ipak poslala na robiju!) ostala je, usprkos potpori „karizmatskih osoba hrvatske politike“ onim što je uvijek bila: ostala je manjinom, ustrojila paralelnu udrugu, pokrenula vlastito glasilo (izišao je svega jedan broj), dala kandidata na listi Manolićeva HND-a (!) i potom – nestala u „bespućima povijesne zbiljnosti“. No, izgubljeno je dragocjeno vrijeme, jer je Tuđman obolio i umro, a kad su uz Račanove i Mesićeve skute na vlast u državi došle „karizmatske osobe hrvatske politike“, lustracija je postala faktično nemoguća. To je bio i ostao jedini plod udara na HDPZ: prljavi posao je obavljen, a šaka korisnih budala kojima su se „karizmatske osobe hrvatske politike“ poslužile, vjerojatno ni danas ne zna čemu je zapravo poslužila.
Ne bih tu tužnu i zanimljivu, slabo poznatu i naizgled beznačajnu, ali ipak vrlo znakovitu epizodu spominjao u ovom kontekstu, kad bi se bez toga moglo shvatiti ozračje u kojem je došlo do Vučemilova stavljanja spomenutoga Gabeličina teksta na led. Moji su roditelji bili iz gimnazijskih dana u Imotskome bliski i s Gabelicom i s Vučemilom (skupa s njime su i oni 1959. osuđeni na višegodišnju tamnicu), pa sam to prijateljstvo s obojicom „naslijedio“ i ja. Stalo mi je do njega i danas, kad su njih obojica pokojni. Shvaćao sam Vučemilovu poziciju, ali mi je Gabeličina argumentacija bila apsolutno prihvatljiva, pa sam odlučio njegov tekst objaviti bez obzira na cijenu: bez obzira na podmetanja i raskolnike, pa i bez obzira na predsjednika države.
Tako je i bilo: članak je uvršten već u prvi „moj“ broj, u siječnju 1997. Nije izazvao neposrednu Tuđmanovu reakciju: on je ostao članom HDPZ-a i do smrti plaćao članarinu. No, kako je rasprava o tom tekstu na sjednici uredničkog odbora (kojemu je pok. Vučemil također bio članom) izazvala i raspravu o Tuđmanovu odnosu prema ljudima i događajima iz Drugoga svjetskog rata, Kaja Pereković je podsjetila na prijam vodstva Društva kod predsjednika države u travnju 1996. godine.
U tom kontekstu valja spomenuti da je Kaji nedostajalo formalne izobrazbe, ali joj nije nedostajalo rodoljublja, a političke je pameti imala više od većine „karizmatskih osoba hrvatske politike“. Zato je jednakim žarom držala i do ondašnjega i do sadašnjega državnog poglavara; ne zato što bi joj oni bili važni kao osobe, ili zato što bi se s njihovim pogledima posvema slagala, nego zato što je shvaćala da oni, sa svim svojim manama i vrlinama, simboliziraju državnu neovisnost. Drugim riječima, ni 1941. niti 1991. nije se slijepo identificirala ni s osobama, niti sa strankama, a ni s ideologijama, nego se je identificirala s državom kao vrijednošću višom od ikakve stranke i bilo kakve ideologije.
Na sjednici uredničkog odbora na kojoj je opisala tih par sati na Pantovčaku – Tuđman ih je zadržao na objedu – bili su i neki članovi izaslanstva HDPZ-a (neki od njih su, hvala Bogu, još živi), a kako se je meni stvar učinila vrijednom da bude upamćena, zamolio sam Kaju da tu zgodu zabilježi u pisanom obliku. I, već za nekoliko dana, upravo kao pismo, dobio sam taj opis. U pismu ona ponavlja ono što je u prostorijama HDPZ-a na Krešimirovu trgu pripovijedala uredničkom odboru: da ju je Tuđman dočekao i primio s neskrivenom srdačnošću, zanimajući se za njezina sjećanja iz Ustaške mladeži, a da je supruga mu Ankica koja se pridružila objedu, prema njoj pokazivala krajnju suzdržanost. Kaja je to tumačila davnašnjim jazom između njih dviju, onim iz ratnoga doba, kad se, dakako, nisu ni poznavale.
Meni se i to čini zanimljivim, premda Kajini dojmovi o Ankici Tuđman ne moraju nužno biti ispravni. No, ono što je za ove naše marginalije važnije, jest svjedočenje da Kaja – na pogled na Titovu bistu na Pantovčaku – nije mogla odoljeti, nego je Tuđmanu kazala kako Josipu Brozu nije mjesto u uredu predsjednika hrvatske države, ali da tamo mora biti mjesto za poprsje „jednoga drugog političara i državnika“. Ovako je, prema usmenom, a potom i pisanom svjedočenju Kaje Pereković, Tuđman odgovorio na to:
„Dopustite da ja o tome možda znam više. Tito nije bio hrvatski, nego jugoslavenski političar. Njemu nije bila važna Hrvatska, nego komunizma i Jugoslavija, no stjecajem povijesnih okolnosti postigao je stanovite koristi za Hrvatsku i Hrvate. Pod njegovim vodstvom je Istra pripojena matici zemlji. Ne treba iz vida izgubiti da smo teritorijalno okljaštreni na drugoj strani, da nam je oduzeta BiH i Muslimani, i da je pri svemu tome pobijeno puno hrvatskih ljudi, ali ne smijemo isticati samo jedno, a zaboravljati drugo. Osim toga moramo voditi računa o današnjim međunarodnim silnicama i međunarodnoj zajednici koja i mene, partizana čiji je otac bio vijećnik ZAVNOH-a i AVNOJ-a sa svih strana optužuju za fašizam, a ja sam se borio protiv fašizma.“
Nemamo mi ovdje ni mjesta ni potrebe raspravljati o ispravnosti i cjelovitosti te Tuđmanove argumentacije, jer – mi prenosimo sjećanje Kaje Pereković na taj Tuđmanov monolog, a ostalo će svaki čitatelj zaključiti za sebe. A nije se Tuđman ustezao odgovoriti ni na njezinu aluziju o Pavelićevu poprsju na Pantovčaku: „Jeste li od mene ikad čuli da sam Pavelića nazvao izdajicom? Niste i ne ćete, a pametnomu je to dosta. Pametni shvaćaju poziciju državnog poglavara koja nije ista kao pozicija kavanskog političara. Pavelić nažalost najčešće nije znao obuzdati svoju steklišku tjesnogrudnost, ali je njegov položaj bio tako težak i zamršen, da mu se puno mora progledati kroz prste. On je možda najoklevetaniji čovjek u hrvatskoj povijesti. Da smo kojim slučajem mi bili poraženi u Domovinskom ratu, klevetali bi nas sigurno još i više, a možda bi i naša nacionalna katastrofa bila gora od one iz 1945. godine.“
I onda dolazimo do Kajine sažetka Tuđmanovih riječi o poprsjima u Uredu predsjednika Republike: „Ali upravo poučeni Pavelićevim i Radićevim primjerom, mi smo zasnovali široki narodni pokret i samo zahvaljujući toj širokogrudnoj i razboritoj politici izvojevali smo svoju slobodnu demokratsku državu. Neprijatelji sa svih strana vrebaju na nju i ne smijemo im dati oružje u ruke. Zato bi bilo nerazborito u ovom povijesnom trenutku postaviti Pavelićevu bistu, premda on to kao hrvatski rodoljub i državni poglavar u jednom iznimno složenom i nepovoljnom povijesnom trenutku svakako zaslužuje. Doći će vrijeme kad će se i to dogoditi, ali to vrijeme ni Vi ni ja ne ćemo dočekati.“
I onda su uz to došle njegove reminiscencije o sukobima koje je stvarno ili navodno imao u JNA, o Bakariću i Hrvatskom proljeću itd. To su najvažniji izvadci iz toga Kajina pisma, s njezinim nastojanjem da s odmakom od osam mjeseci što vjernije donese Tuđmanove riječi. Pretpostavljam da je nemoguće zamisliti – barem je meni nemoguće – da o tim temama Tuđman nije govorio i drugim svojim suradnicima – znadem da pok. Ivanu Milasu jest, upravo na ovaj način – ali ne znam, je li neko od njih imao petlje to i zabilježiti odnosno ovjekovječiti. Ako imaju osjećaj odgovornosti za vlastiti narod, trebali bi to učiniti.
No, možda su ove Tuđmanove riječi izaslanstvu HDPZ-a putokaz za tumačenje onih naizgled zagonetnih Tuđmanovih ocjena Augustinčićeva „Pavelića“, zabilježenih u puno nepovoljnijem trenutku? A navest ćemo u nastavku još nekoliko sličnih putokaza, koji su odreda javni i svima dostupni. Nevolja je jedino da ima čeljadi koja bježi od slova i svijet ne želi gledati otvorenim očima, nego uživa kad ju se vodi na priuzi… (Nastavit će se)