Kako je poznato Olujom je okončana oružana faza rata u Hrvatskoj. Nakon godina okupacije Srbi su bačeni na koljena, trebalo je tek zadati konačan udarac i ‘barbare’ potjerati. Ali se u samom finišu anglosaksonski kriminalci dosjetiše genijalnoj podvali, što se kasnije plasiralo kao najoriginalniji uspjeh hrvatske diplomacije, proces je simbolično nazvan ‘Mirna reintegracija’, piše Ivica Granić za narod.hr. Nekoliko mjeseci nakon hrvatskog diplomatskog uspjeha sklopljen je mir u Daytonu, potpisan u Parizu 14. prosinca 1995. I jedan i drugi ‘diplomatski uspjeh’ slavljen je kod onih kojima je donio stvarni uspjeh, u BiH i pobjedu, a to su – Srbi.
Hrvatski ili bosanski, svejedno, a kako i ne bi. Hrvatskim je ostavio sasvim solidan komadić životnog prostora s kojeg se trajno mogu iživljavati nad većinskim susjedima, o institucionalnim vratolomijama da i ne govorimo, u rasponu od zajamčenih saborskih mandata, zatim milijuna proračunskih sredstava, pa sve do nepostojećih praznika, skupih nekretnina na atraktivnim lokacijama i desetina kulturnih centara. Bosanskim Srbima, koji su zbog Oluje i tisuća izbjeglica definitivno počeli gubiti praktički na svim bojištima, Dayton je poklonio pola države, legaliziravši tako etničko čišćenje, definirao je granice koje su unutar BiH zaorane ratom i krvlju.
Što se tiče Hrvata Posavljaci su teško stradali, nekadašnji gradovi prepuni Hrvata sada zjape prazni, prazni ali srpski. Istodobno se u igru ubacila i sarajevska unitaristička ‘peta kolona’, odrađujući osmišljenu agendu kako su ostala braća izdali braću Posavljake, samo eto Bošnjaci nisu u Tuzli. Prazni su i Foča i Srebrenica, prazni ali srpski. Franjo Tuđman se potvrdio kao popriličan politički analfabet, i to u svim smjerovima, prihvaćao je sve nuđeno, na sličan su način i kasniji lideri HDZ-a ‘rješavali’ izazove unutarnje i vanjske politike. Rezultati su danas vidljiviji nego ikada, Hrvata u RS-u praktički nema, u Federaciji su prepolovljeni, s takvih pozicija teško je zamišljati sretnu i uspješnu budućnost.
Što se potpisalo u Daytonu
Analitički zaključujući teško bi se moglo tvrditi kako je Dayton ubio BiH, ipak je to učinio rat. Ali je zapravo nevjerojatno, upravo zadivljujuće, analizirati što su sve hrvatski predstavnici potpisali u Daytonu, a da nisu shvaćali koliko će potpisano biti problem za elementarno funkcioniranje države, kao i što potpisano predstavlja kada je riječ o opstanku Hrvata u BiH. Naime, na ovim prostorima žive ljudi koji su pravi velemajstori kada je riječ o zaobilaženju pravila. Međutim, sada u BiH imamo situaciju po kojoj jedna od strana, srpska dakle, silno inzistira na poštivanju pravila, zakona i dr. koji su mahom utemeljenih na ‘Daytonu’. Te ustava BiH, a ustav BiH je zapravo – Daytonski ugovor.
Zaključak se namaće po sebi, nikome kao Srbima Daytonski ugovor ne ide u prilog, slijedom čega permanentno i pozivaju na poštivanje, dok su Hrvati i Bošnjaci stjerani su u zajednički rezervat, takva situacija praktički uvijek rezultira često i ozbiljnim konfliktima. Srbijanski narodni guslač iz tog vremena spjevao je i prigodni kratki napjev ‘oj Hrvati pravi ste jarani, nama Bosna vama Muslimani’.
Hrvatska je najzaslužnija za opstanak BiH. Uspješna akcija HV-a i odlazak 200.000 građana srpske nacionalnosti stvorila je novu stratešku situaciju, pokazalo se, naime, kako su Srbi ipak ranjivi, pobjedivi, u konačnici kako bi se rat mogao zaustaviti i na prostoru BiH. Sve je, dakle, rezultiralo Daytonskiom ugovorom, dojučerašnji ratni vođe postali su mirnodopski političari, vojska BiH je dogovorena kao jedna, ali stranci, sada pametniji i poprilično iskusniji, skladišta rasporediše u različite dijelove zemlje kako nijedna strana unilateralno ne bi imala kapacitete započeti nove sukobe.
Besmislena država BiH
Kako bi se shvatio ukupan besmisao egzistiranja BiH utemeljene na Daytonu valja se zapitati što imamo danas, točno 30 godina nakon potpisivanja spoprazuma? Prije svega, temeljno načelo Daytona, jednakopravnosti tri konstitutivna naroda, pogaženo je, Hrvati su već četiri izborna ciklusa lišeni prava da izaberu svog legitimnog predstavnika. Nadalje, država koja je ionako imala problem s kadrovima sada ima još i više, u jednom trenutku 2.2 milijuna, skoro polovica građana, bili su izbjeglice. Najbolji se nikada nisu vratili, ali se nisu vraćali ni ljudi skromnijih mogućnosti ako su mogli negdje ostati.
Cvjeta nevjerojatna korupcija, nefunkcioniranje pravosuđa je evidentno, vrlo kompliciranim političkim ustrojem jedni druge blokiraju, kao na traci se mijenjaju Visoki predstavnici koji su u posljednjih 20-ak godina donijeli čak preko tisuću novih zakona. Danas je BiH tek formalno jedna država, država s fiktivnim granicama na Uni, Drini i Neumu. Funkcionira izrazito loše, suštinski je podijeljena kao u vrijeme rata, a mir u njoj može se održatiisključivo uz asistenciju međunarodnih snaga.
Hrvatsko političko slijepilo
Političko slijepilo hrvatke delagacije prije 30 godina rezultiralo je time da su Hrvati u BiH najlošije prošli. Srbima je poklonjena Republika Srpska, dok Hrvati nikada nisu dobili obećani entitet unutar BiH. San o HZHB nepovratno je uništen, dok se danas, tri desetljeća kasnije, sve glasnije šuška o odcjepljenju RS-a. Sa scene svjetske diplomacije neslavno su sišli američki demokrati, koji su bili skloni BiH i Kosovu. Došla je ‘nova Amerika’, koja po pitanju BiH sve više gubi fokus, stoga se s pravom postavlja pitanje ‘što je Trump namijenio zemlji na izdisaju.
Na obilježavanju tridesete obljetnice potpisivanja Daytonskoig ugovora hrvatski premijer Plenković je naglasio kako ‘… Hrvatska ostaje u potpunosti posvećena očuvanju daytonskog okvira’.
Zbog čega uopće hrvatska potpora BiH
Slijedom logike postavlja se sasvim legitimno pitanje: zbog čega RH uopće inzistira na potpori takvoj državnoj zajednici, u kojoj Hrvati zapravo ne mogu računati na bilo kakvu perspektivu, dakle zbog čega je Hrvatska ‘u potpunosti posvećena očuvanju Daytona’? Koji su logični razlozi za to?
Zar danas više nego ikada nije jasno da ta država, koju Hrvati spašavaju desetljećima, Hrvate zapravo ne želi kao ravnopravne, ili ih uopće ne želi kao Hrvate. Sarajevski unitaristi demonstrirali su krajnju nesklonost, ali su unutar hrvatskog nacionalnog korpusa uspjeli pronaći klasične nacional – konvertite, jedan od ključnih je Željko Komšić, s kojima popunjavaju daytonski minimum, te tako majoriziraju Hrvate svugdje gdje su Bošnjaci većina. A to je u većem dijelu F BiH. Također se nameće i drugo pitanje, možda i konkretnije, zar doista Bošnjaci misle kako bez ključne uloge Hrvata u procesima mogu pod kontrolom držati srpski separatizam, odnosno samu BiH od smrti i raspada? Kako sada stvari stoje, neprijateljski odnos prema Hrvatima u F BIH je konstanta, kao što je s druge strane konstanta da se upravo Hrvati uporno bore za nešto što ih sustavno potire i ponižava.
Cinik bi kazao kako je Bosna podijeljena, ali samo Hrvati još uvijek čekaju svoj dio. Srbi, kao konstutivni narod, imaju komotnu poziciju, imaju dosta i znaju što žele. Bošnjaci također znaju što žele inzistirajući na nekakvoj izmišljenoj, fantomskoj ‘građanskoj BiH’, s napomenom kako su upravo oni građani, a s Hrvatima ‘ćemo sjesti i vidjeti kad za to dođe vrijeme’. Uglavnom, može se zaključiti kako zapravo svi znaju što imaju i što hoće, osim – Hrvata.
Nove optužnice ili što već
Neki dan smo doznali kako je BiH poslala ‘na očitovanje’ pet novih optužnica za ratni zločin na teritoriju BiH. I to trideset godina nakon rata. Ministar Habijan navodi kako nisu u pitanju baš prave optužnice, nego nešto slično, zamolnice. Kao da je i bitno. I umjesto da Republika Hrvatska reagira kao odgovorna država i to nešto, što god bilo, odmah odbije, te veleposlanika BiH pozove na razgovor kao bismo mu ‘objasnili stanje stvari’.
Čak i u ovim momentima domaći vladajući oligarsi trabunjaju o tome kako ‘BiH nema bez Hrvata’, kako je ‘BiH domovina i hrvatskom narodu’ i slične besmislene frazetine koje slušajući desetljećima izazivaju tešku mučninu. Zapravo je nevjerojatno s kolikom je lakoćom službeni Zagreb gledalo na i institucionalno i moralno gaženje prava Hrvata unutar BiH, što je kulminiralo bizarnošću nezabilježenom igdje u svijetu, a to je, kamo rekosmo, činjenica da jedan narod drugome bira predstavnike. Bi li itko, bez obzira na bilo kakvo društveno uređenje, recimo jednom Nijemcu mogao objasniti kako je normalno da mu Francuzi biraju predsjednika, i druge predstavnike.
BiH Hrvate ne želi
Na žalost, o BiH su uvijek odlučuju oni koji su o njoj najmanje znali. Što god bi unitarističko Sarajevo učinilo kontra vitalnih interesa hrvatskog naroda u BiH uvijek bi se našao poneki zagrebački politički analfabet koji bi zaključio kako je ‘Hrvatska jamac europske BiH’, i ‘kako nas BiH zapravo treba’. Potpisnik ovih redaka živi za dan kada će službena hrvatska politika, ili neki njezin dio, shvatiti kako nas, kao Hrvate, BiH zapravo – ne treba. Čemu lagati samoga sebe.
I Banja Luka i Sarajevo Hrvate u BiH smatraju suvušnim, viškom, Srbi gledaju čim prije zbrisati iz te tvorevine, a Bošnjaci državu zamišljaju kao svoj ekskluzivitet, vlastitu avliju, dok jedino Hrvati pokušavaju sačuvati nešto što realno uopće više ne postoji. Umorili su se Hrvati u BiH plivajući između Brisela, Zagreba i Sarajeva. S napomenom kako nikada od nikoga nisu dobili toliko udaraca ispod pojasa kao od službenog Zagreba u vrijeme predsjednika Stipe Mesića, uz asistente Vesnu Pusić i brata, te sličnih.
Danas je situacija nešto bolja, ali tek na verbalnoj razini
Danas je situacija nešto bolja, ali tek na verbalnoj razini. I danas kada Sarajevo, ili Banja Luka, nasrnu na BiH Hrvate službeni Zagreb odgovara isključivo mantrom o ‘europskom putu BiH’ i besmislicama koje u realnom životu ništa ne znače. Ono što je u cijeloj priči dobro je da sve više BiH Hrvata, od Posavine, Srednje Bosne do Hercegovine, shvaća kako su zapravo u utakmici posve sami.
Što je politički jako dobro, jer ovisiti o političkim mijenama u Zagrebu i nije neka perspektiva. Službeni Zagreb će dati točno onoliko koliko službenom Briselu bude odgovaralo, poslijeratno iskustvo pokazuje da kad je god Sarajevo lupilo po pravima Hrvata u BiH Zagreb ih je tješio kako ‘Hrvatska uvijek stoji uz BiH Hrvate’. Kad god je nešto konkretno trebalo sve se svelo na ništa, bojim se kako se to neće promijeniti. Sad imamo situaciju da je BiH poslala pet novih uvijenih optužnica vezano za generale pobjedničke vojske, Hrvate naravno, koji su dobrim dijelom upravo BiH donijeli slobodu. Interesantno će biti pratiti u kojem će smjeru ta priča krenuti.
narod.hr