Sean Soldatić, Facebook
dr. ANTE CILIGA – EUROPSKI INTELEKTUALAC i ISTARSKI HRVAT KOJI JE PRVI RAZOTKRIO PRAVO LICE KOMUNIZMA!
Ante Ciliga je Istranin, velikan hrvatske i europske političke misli, jedna od najslikovitijih i najkontroverznijih ličnosti 20. stoljeća ovog dijela Europe.
U svojoj knjizi o komunizmu “U zemlji velike laži” dr. Ante Ciliga ne koristi teškim izrazima, ne dramatizira bez potrebe, već povjesničarskim jezikom, odmjereno i hladno, opisuje sumornu sovjetsku stvarnost i razotkriva komunistički režim koji je pokupio sve negativnosti feudalizma, kapitalizma, pa i robovlasništva, te ga ovako opisuje: “Dehumaniziran, čovjek je postao rob Partije. Partija je odlučivala o životu i smrti svakog pojedinca u državi”.
Ciliga je rođen 1898. godine u istarskom selu Šegotići, u župi svete Marije Magdalene, Krnica nedaleko Pule. Župu su utemeljili prebjezi iz Dalmacije 1520. godine koje je tamo doveo svećenik Ivan Buršić. Župa je tada imala oko 2000 žitelja, župnik je bio Dimitrije Ćurković. Susjednom je kapelanijom Mutvoran kratko upravljao Antonio Santini, kasniji riječki i tršćanski biskup. Ondje je učio hrvatski jezik i valjda kalio osjećaj pravičnosti, jer će protiv talijanskoga fašizma razgovarati sa samim Benitom Mussolinijem i braniti Židove pred papom Piom XI.
Ostavština dr. Ante Cilige pohranjena je u Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Napisana je na približno 35 000 stranica i sadrži nešto više od 1 300 rukopisa, 2 800 Ciliginih pisama, 5 400 pisama poslanih Ciligi i brojne druge dokumetima.
Po pitanju Istre u vrijeme dok je bila pod fašističkom Kraljevinom Italijom Ante Ciliga ulazi u polemiku da prof. dr. Mijom Mirkovićem (Mate Balota), ekonomistom i književnikom, dotadašnjim prisnim prijateljem. Taj vrlo oštar konflikt, nastao u vezi s različitim stajalištima o situaciji u Istri pod vlašću fašističke Kraljevine Italije. Mijo Mirković smatrao je da je Istra u periodu između dva svjetska rata talijanizirana i za Hrvatsku izgubljena, čemu se Ante Ciliga oštro suprostavio. Što se pokazalo točnim, ali ne zaslugom Komunističke partije, nego istarskog svećenstva na čelu sa mons. Božom Milanovićem!
Zbog toga je među zagovarateljima i zaljubljenicima jugokomunizma bio “persona non grata”, ali ne među hrvatskim domoljubima!
Po završetku 2.svjetskog rata postao je i žestoki kritičar Titova Jugoslavenskog komunističkog režima, uspoređujući ga sa Staljinovim. U eseju “Tito nije uspio riješiti nacionalno pitanje u Jugoslaviji” iznosi ocjene: “Kao što je Staljinova Moskva naslijedila imperijalizam cara, tako je Titov Beograd naslijedio imperijalizam Pašića i kralja Aleksandra.”; dokazuje da je “u stvari, Beograd želio i još želi steći imperijalističku jednakost s Moskvom jer je Titov režim prihvatio je dominaciju velikoruskoga imperijalizma nad narodima SSSR-a, te je za sebe želio priznavanje dominacije velikosrpskog imperijalizma nad narodima Jugoslavije i Balkana“. Na drugom mjestu u eseju on napominje da Srbi “ne posjeduju one brojčane, geografske, ekonomske, tehničke, kulturne ili političke prednosti koje Rusi imaju nad narodima SSSR-a. Srbi i neupućeni koji u Titovoj komunističkoj Jugoslaviji vide ‘mali SSSR’ ne uočavaju dovoljno dobro slabost te države”.
Dosje dr. Ante Cilige u UDBI ima punih 1019 stranica. Komunistička Jugoslavija očito se jako plašila njegova političkog i intelektualnog utjecaja.
U emigraciji je bio od 1945. godine. Ciliga se prema izvješćima UDBE eksponirao kao “vodeći funkcioner u emigrantskim organizacijama u Evropi”, prije svega u Hrvatskom narodnom odboru (HNO), gdje je bio politički ideolog i tajnik organizacije, a potom i njen potpredsjednik. Hrvatski narodni odbor osnovan je 1950. godine u Münchenu.
U Parizu je dr. Ante Ciliga napisao i objavio 1938.godine, knjigu o svom zatočeništvu u staljinovim logorima u Sibiru, gulazima, „U zemlji velike laži“, što je izazvalo veliku nevjericu i iznenađenje. Pariško izdanje knjige prevedeno je na mnoge jezike, pa i na japanski, to je jedna od najprevođenijih hrvatskih knjiga.
Ante Ciliga je posvjedočio kako su čitave kompozicije seljaka vodili u ropstvo. Očajni su roditelji umiruću djecu pružali kroz prozor da im telegrafski stup smrska glavu. »Onaj koji nije živio u sovjetskim zatvorima, koncentracijskim logorima i izgnanstvu, gdje je živjelo 5 milijuna robova, koji ne pozna najveću kaznionicu u povijesti, gdje ljudi skapavaju kao muhe i ubijaju ih kao pse, gdje čovjeka tjeraju na rad kao psa, taj ne može imati pojma što je Sovjetska Rusija i staljinističko besklasno društvo«, napisao je Ciliga. Britanski povjesničar Conquest misli da je samo za Staljinovih čistki ubijeno 20 milijuna ljudi. Drugi autori u Crnoj knjizi komunizma govore o 100 milijuna ubijenih žrtava komunizma u cijelom svijetu.
Ni pad komunizma, ni protok vremena nekim ljudima nije pomogao da shvate komunistički totalitarni karakter.
Slobodarski um Ante Ciliga bio je protivnik svih totalitarizama, zato piše: „Sva tri pokreta, partizanski, četnički i ustaški, istovjetnog su tipa i mentaliteta i čini ih ista ljudska podloga“.
Ante Ciliga piše: “Mi, revolucionarna omladina, bunili smo se prije, što je Hrvatska bila austro-mađarska kolonija. No sada je ona ispred naših očiju postala srpska kolonija. Srbija, koja je već 1912. uvela kolonijalni režim u Makedoniji, uvela ga je 1918-19. u Hrvatskoj i u ostalim zemljama iz bivše Habsburške Monarhije. Ničeg bratskog nije bilo u držanju Srba prema Hrvatima, i to ne samo onih koji su nastupali otvoreno šovinistički protiv Hrvata, nego ni onih, koji su riječima i dalje zastupali srpsko-hrvatsko bratstvo i jedinstvo”.
Mjesto da prvi ustanu protiv toga poricanja bratstva i stvarnog jugoslavenstva, koje je predstavljao uvedeni velikosrpski režim, oni su ga licemjerno i sofistički opravdavali: pošto su Srbi i Hrvati ustvari jedan narod, to je svejedno tko je od njih na vlasti… Više još nego li nacionalni šovinizam iznenadio me i začudio prezir srpskih državnih i vojničkih predstavnika prema hrvatskom seljaštvu, prema demokratskim političkim i socijalnim težnjama i zahtjevima, koje je hrvatsko seljaštvo od 1917/18. i 1919. godine s upravo veličanstvenim poletom isticalo, našavši ubrzo u Stjepanu Radiću svog tribuna, piše dr. Ante Ciliga.