Silvija Lažeta
Jeziv spoj izdaje, izručenja krvniku od kojeg bježiš, strah, strepnja, bol, ponižavanje, neizvjesnost, glad, mučenička smrt i zaborav. Jecaji boli zatrte istine žrtava križnih puteva još uvijek paraju nebesa. Prošlo je 80 godina! U svaki suton dana, trebali bi nam biti u glavi, pitajući se gdje su ti ljudi zadnje u samoći, strahu i napuštenosti spustili glavu. Svaka bi nam zora trebala donijeti misao kako im je bilo hladno i kako im sunce nikad više nije zasjalo. Svaki korak trebao bi nas podsjećati da hodamo po kostima nevinih i zaboravljenih susjeda, prijatelja i najužih članova obitelji koji iz dubine majke zemlje upiru pogled u nas i puštaju krik nebi li ih čuli i spasili od silne i siline tame. Svaki dodir zemlje dlanom, trebao bi prepoznati težinu hladne i vlažne jame, boli i nepravde u kojoj leže sami i ostavljeni, bez groba i imena. Svaki posjet groblju treba nas podsjetiti da su njhovi grobovi preorani po zapovijedi i zauvijek uništeni a oni koji još vape u nebo, iskapaju se. Svaki pogled u Presveto trebao bi nas podsjetiti na dušu za koju treba moliti jer ne znamo kako je provela svoje zadnje mučeničke minute. Svaki ručak s obitelji trebao bi započeti mišlju da ima stotine tisuća onih koji su na silu odvedeni od svojih najmilijih u neizvjesnost i mrak smrti samo zato jer je netko zaključio da nisu anfifašisti. Stotine tisuća obitelji ne zna gdje su njihovi najmiliji, na kojem točno dijelu zemlje počivaju njegove kosti.
A mi što mi radimo…? Jedni nedvojbeno negiraju žrtve, slave krvnički režim i koriste svaki priliku da ponovno ubiju. No njima neka Bog sudi, ne žele se mijenjati. Ja pitam za one koji smo svjesni nepravde i barem deklaratorno izražavamo svoju vjeru, domoljubnu orjentaciju i državotvornu misao. E mi, da – mi djeca Bleiburške tragedije a onda i ponovno djeca jugoslavenskog krvavog pira istog potpisa kao na Bleiburgu. Mi se bavimo osudama jedni drugih. Brojimo tko je gdje pogriješio, nije učinio kako se nama čini da treba. Gledamo iz koje je stranke, kako se okoristio, sudimo. Računamo, nedamo jedno drugome pravo ni govoriti, misliti. Nemamo temeljno poštovanje jedni prema drugima i time uspješno pomažemo prvima. Desetljećima gledam kako glođemo jednu te istu kost nesloge, bačenu među nas uvijek od istih aktera, na uvijek isti način s uvijek istim ishodom – podijeljenost, raskol, antagonizam, mržnja. Upiremo prstom jedni u druge, postajemo zakleti neprijatelji kao da kršćanskog nauka vidjeli nismo i kao da ne znamo za zajedničkog naprijatelja. Zajedničkog neprijatelja koji nas stalno uspješno okreće jedne protiv drugih.
A oči iz jame gledaju.
Braćo i sestre, nemamo pravo biti egocentrici, bezgrešni pravednici i oportunisti. Nemamo pravo upirati prstom jedni u druge i osuđivati se međusobno za propuste jer, svi ih imamo. Nemamo pravo prozivati jedni druge prije nego se sami pogledamo u ogledalo, priznamo propuste i zapitamo se što želimo. Što je prioritet. Ako imamo cilj, vrijeme je da krenemo prema njemu. Naučimo iz pogrešaka i krenemo s istinom prema zajedničkom cilju bez zadrške. Netko će pokrenuti, netko će dopuniti, netko će ispraviti a netko će dovršiti. Krećimo se naprijed i imajmo na umu tko nam je neprijatelj i što želimo… jer …
Oči čekaju na spas.
Nemamo pravo više svađati se, propuštati vrijeme jer duše čekaju a povijest se ima tendenciju i ponoviti. Učimo djecu i ne glođimo se više. Budimo im primjer. Gradimo tu domovinu na zdravim temeljima.
Svi smo pozvani i nema onog koji s nečim ne može pridonijeti. Ako netko opet nešto propusti, ako izda i okrene leđa upozorimo ga, upamtimo ga, ali ne trošimo vrijeme i snagu za nemire. To neka bude njemu na dušu, ti odradi svoje. Predaj taj dokument, napiši to svjedočanstvo, dopuni podatke, ponukaj susjeda da zapiše sjećanje, pitaj djeda da ti još jednom ispriča priču iz šume, daj svoj DNK, iskopaj tu jamu, identificiraj ostatke, napiši priču, sklopi ruke i moli, primi susjeda za ruku i odi do jame još jednom da budeš siguran za lokaciju, prijavi lokaciju, daj misu u svojoj župi. Ako ne možeš ništa od navedenog onda barem ne odmaži i imaj na umu da ćemo svi pred Sud.
Jedan par očiju gleda iz jame ali drugi s nebesa. Budi siguran da ćeš doći pred ta vrata.
I ti si brate dijete bleiburške tragedije i pozvan si ne zaboraviti i svjedočiti svjetlosti a ne tami.
A svim krvnicima i onima koji još uvijek imaju plan zatrti hrvatski duh neka znaju da je iz svakog takvog pokušaja niklo novo, jače sjeme i da duh ratnika koji ne uzima tuđe ali neda na svoje, nikad neće nestati iz genetskog koda Hrvata.