Piše: Žarko Lasić
Rasprava o Jasenovcu, održana u prostorijama Hrvatskog sabora, ponovno je uzdrmala ljevicu. Kao da je i sama pomisao da netko o toj temi razmišlja drugačije od njih – dovoljan razlog za uzbunu. Jer, u njihovom svijetu, o Jasenovcu se smije govoriti samo onako kako oni odrede i tumače.
Naravno, prvi je reagirao Milorad Pupovac, što više nikoga ne iznenađuje. Za njim se oglasila i dugogodišnja studentica Sandra Benčić, koja se redovito osjeća pozvanom komentirati svaku temu. I na kraju – Zoran Pusić, sin ustaškog poručnika, koji se u javnosti uvijek pojavljuje s „moralne visine“. Zar ovakav trio uopće treba posebno komentirati?
No, važnije od njihovih reakcija jest činjenica da su mediji upravo njima dali golem prostor – dok su stvarni organizatori skupa o Jasenovcu jedva i spomenuti. Dakle, krivnja nije toliko na njima koliko na medijima koji već godinama oblikuju javno mišljenje po istom obrascu: tko drukčije misli, taj mora biti „revizionist“ ili „negator povijesti“.
A istina? Istina je da što se više bune i galame – to je jasniji znak da i sami sumnjaju u ono što zastupaju. Jer, tko je siguran u svoje povijesne činjenice, ne boji se dijaloga, već ga traži.
Povjesničar Ivo Goldstein, zvani „drobilica“, simbol je tog jednosmjernog pristupa – čovjek koji sve suprotne argumente jednostavno „samelje“. Umjesto da se sučeljava argumentima, koristi se medijskim prostorom i etiketiranjem neistomišljenika.
Bilo bi zanimljivo vidjeti dan kada će netko s ljevice organizirati okrugli stol o istoj temi i pozvati one koji misle drukčije – da ih, kako kažu, „demantiraju“. No, to se, realno, nikada neće dogoditi. Umjesto otvorene rasprave, čujemo samo opravdanja poput: „nećemo im davati na važnosti“ ili „ne zaslužuju da s njima raspravljamo“.
A istina – kako reče njihov omraženi, a meni itekako dragi pjevač Marko Perković Thompson – jest voda duboka.
Ljevica može i dalje bježati od činjenica, ali dokazi ih strpljivo čekaju. Kad-tad, morat će se suočiti s njima – argumentima, a ne etiketama.