Tragedija hrvatskoga društva: Čitav hrvatski državni vrh u neistraženom Jasenovcu, a komemoracija u Bleiburgu zabranjena.
Jedna od temeljnih zadaća svakoga društva koje želi živjeti u miru i istini jest iskreno suočavanje s prošlošću. Hrvatska, nažalost, i više od trideset godina nakon stjecanja samostalnosti, ostaje duboko podijeljena oko ključnih povijesnih tema, što se dramatično ogleda u odnosu prema dvama simbolima 20. stoljeća: Jasenovcu i Bleiburgu.
Svake godine, čitav državni vrh Republike Hrvatske, bez izuzetka, dolazi u Jasenovac – logor u kojem su za vrijeme ustaškog režima stradali Srbi, Židovi, Romi i Hrvati.
Glorifikacija povijesno neistraženih žrtava u Jasenovcu
Ta je komemoracija važna, jer upozorava na zločine jednog dijela hrvatske povijesti i pokazuje spremnost na empatiju prema žrtvama. Međutim, ono što i te kako zbunjuje jest činjenica da u Jasenovacu nikad nisu komemorirali ni Tito, ni Tuđman. Tuđan je u intervijuu 1996. priznao da je Tito znao da je Jasenovac radio kao logor sve do 1948. godine. Nedalje, sve je više argumenata i dokumenata istraživača Igora Vukića, koji govore da Jasenovac nije bio uopće tako strašan kao što ga se želi prikazati. Naime, bio je rat i normalno da se protudržavno djelovanje nije toleriralo, ali da je bilo ubijanja tek tako, zato što je netko ove ili one nacije, naprosto, Vukić je tu tezu znanstveno pobio. Ono što je začuđujuće jest tvrdoglavost tzv. lijevih povjesničara koji ove dokumente ne žele niti pogledati, a kamoli uvažiti. Na ovom se vidi da, iako je društvo pluralno već tri desetljeća, jednoumlje u njihovim glavama traje i danas.
Ograničavanje i zabranjivanje komemoracije u Bleiburgu
Unatoč svemu kazanom, problem nije u nazočnosti državnoga vrha u Jasenovcu, već u očitom nedostatku ravnoteže, transparentnosti i istinskog istraživačkog duha. Unatoč višedesetljetnim pričama i medijskim izvještajima, Jasenovac ostaje povijesno neistražen do kraja – bez sustavne ekshumacije i forenzičkih analiza, što stvara prostor za ideološke manipulacije i osporavanja, umjesto znanstvene jasnoće.
Ideologija važnija od istine
Istovremeno, dok se u Jasenovac dolazi s državnom pompom, komemoracija u Bleiburgu – mjestu koje simbolizira masovna pogubljenja razoružanih vojnika NDH, civila i drugih izbjeglica nakon Drugoga svjetskog rata – biva sustavno zabranjivana ili ograničavana. Opravdanja za to nalaze se u navodnoj “fašizaciji” događaja, premda je većina okupljenih ondje isključivo s ciljem komemoracije poginulih članova svojih obitelji i izražavanja pijeteta prema nevinim žrtvama. Državni vrh pritom gotovo u pravilu izostaje iz Bleiburga, čime se šalje snažna poruka – da postoje “prihvatljive” i “neprihvatljive” žrtve, ovisno o ideološkoj matrici.
U takvom ozračju, hrvatsko društvo ostaje duboko podijeljeno, s ranama koje ne zacjeljuju jer se istina tretira selektivno. Umjesto cjelovitog pogleda na povijest, nudi se jednostrana naracija. Umjesto znanstvenog istraživanja i otvaranja arhiva, dobivamo političke poruke. Umjesto zajedničkog spomena svih žrtava – i onih iz Jasenovca i onih iz Bleiburga – svjedočimo dvostrukim mjerilima.
To je tragedija hrvatskoga društva: nesposobnost da se povijesti pristupi pošteno, ljudski i s ciljem pomirenja. Dok god se Jasenovac koristi kao politički simbol, a Bleiburg tretira kao sramotu, Hrvatska neće imati zdrav odnos prema svojoj prošlosti, a time ni stabilnu budućnost.
Daleko od pomirbe
Prava pomirba počinje priznanjem svake žrtve, bez obzira na to na kojoj se strani našla u vihoru rata. Samo tako možemo graditi društvo temeljeno na istini, pravdi i dostojanstvu svakog čovjeka. Na žalost, hrvatsko društvo je daleko od ovog cilja. Mi smo još uvijek premreženi hobotnicom koja nije spremna suočiti se sa svim komunističkim negativnostima i zločinima, priznati ih i tražiti oprost za počinjena zla.
Na to ih može prisliti hrvatski narod, a jedini način da se ostavari jest otvoriti oči na izborima.