Piše: Žarko Lasić
Sjećate se kad je Cibona bila ponos hrvatske košarke, a Europa se tresla kad bi došla u Draženov dom? E pa, danas se tresu samo podrumi u klubu kad dođe račun za struju. Klub koji je nekoć osvajao naslove danas se bori za toalet papir i zdrav razum.
U međuvremenu, Grad Zagreb dijeli milijune eura. Ne Ciboni, naravno – nju bi još pitali treba li joj uopće išta. Ne, tih pet milijuna eura odlazi u udruge s nazivima koji zvuče kao loši bendovi s glazbenog natječaja u osnovnoj školi: “Inkluzivna os svijesti”, “Kreativna transformacija društva kroz povrće” ili “Forum za održivu meditaciju u pokretu”.
I što je tu košarka? Tek jedna stara relikvija iz vremena kad su ljudi znali tko je Dražen, a ne samo što je “influencer”. Cibona, s tim novcem, ne samo da ne bi ispala iz lige – bila bi prvak Hrvatske, a u ABA ligi bi konkurirala za vrh. Možda bi uspjela i kupiti semafor koji radi svih 40 minuta.
Ali gradonačelnik Zagreba ima druge prioritete. Košarka nije ni blizu razine bitnosti kao što je, primjerice, tematski performans o važnosti samoniklog bilja u urbanim sredinama. Jer ipak, nije on bez razloga produkt upravo tih istih udruga – zna da bi podupiranjem Cibone zapravo rezao granu iz koje je politički izrastao. A nitko pametan ne pili vlastiti korijen. Osim možda ako to nije dio performansa.
I tako, Cibona nastavlja kliziti prema dnu, a Zagreb s ponosom broji nove projekte “jačanja kapaciteta lokalnih zajednica kroz kreativno oblačenje”. Košarkaški zaljubljenici i dalje postoje, više ih je od članova svih tih udruga zajedno – samo što očito nitko ne broji nas koji volimo sport, već one koji imaju “projektni prijedlog u PDF-u”.
Ali ne brinite. Cibona možda više ne igra košarku na visokoj razini, ali barem možemo reći da smo europski prvaci u preživljavanju bez prebijene lipe. I bez struje. I bez podrške.
Jer to je, na kraju dana – Zagreb.