Fb
Na današnji blagdan, Veliki četvrtak, 17. travnja 2014., uhićen je zadnji šef jugoslavenske Udbe Zdravko Mustač i izručen Njemačkoj, gdje je osuđen na doživotnu robiju zbog organiziranja ubojstava hrvatskih političkih emigranata.
U međuvremenu je izručen Hrvatskoj na izdržavanje zatvorske kazne.
Ovaj dan me podsjeća na moje oslobađanje iz njemačkog zatvora – također sam bio osuđen na doživotnu robiju zbog navodnog organiziranja ubojstva jednog udbinog agenta. Oslobođen sam pred Uskrs 1991.
U Hrvatskoj mi je prva „društvena“ aktivnost bila nazočnost sprovodu prvog poginulog hrvatskog domoljuba u Domovinskom ratu – Josipa Jovića, u Aržanu.
Do sada nisam baš nikada i nigdje govorio ili pisao o jednoj dogodovštini iz njemačkog zatvorskog života.
Jednog dana kad sam pomislio da bi se moj slučaj, odnosno kazna doživotne robije, mogao revidirati na temelju novootkrivenih činjenica, dočekalo me iznenađenje – strpan sam u ćeliju s tretmanom potpune izolacije.
Čak ni zatvorski stražari nisu smjeli sa mnom razgovarati. Kad bi mi donosili hranu morali bi biti u tandemu, po dvojica.
Međutim, dozvoli su mi čitanje knjiga iz zatvorske biblioteke. Dali su mi popis literature na „jugoslavenskom“ jeziku. Popis nisam ni pogledao nego sam im rekao da mi donesu bilo što.
I donijeli su mi knjige – Gričku vješticu Marije Jurič Zagorke i Grof Monte Cristo Alexandrea Dumasa.
Najprije sam, naravno, pročitao Gričku vješticu, a potom sam počeo čitati Grofa Monte Crista – prvi put, drugi put, treći put…
I zaključio sam – Bože Vukušiću, ti nisi u bezizlaznoj situaciji.
Taj mi je optimizam davao snagu da izdržim opasnost doživotne robije, u to vrijeme najmanje 15 godina, ali i da se nakon oslobađanja obračunam barem s nekima koji su bili odgovorni što su mene kao klinca s taman navršenih 21 godinu života strpali na doživotnu robiju.
Naravno, ovo nije kraj propovijedanja o toj priči nego tek njen početak.