Razgovarao: Josip Vričko, Katolički tjednik
Bože Vukušić rođen je 10. travnja 1962. u Šestanovcu gdje je završio osnovnu školu. U Zagrebu je završio srednju školu, a u Splitu započeo studij na Kemijsko-tehnološkom
fakultetu. Novinarstvom se počeo baviti pišući za splitsku Omladinsku iskru, zagrebački Polet i beogradsku Mladost. U travnju 1983. prekinuo je studij i otišao u SR Njemačku gdje je zatražio politički azil i počeo surađivati u emigrantskom dvotjedniku Nova Hrvatska.
Nakon što je Udba likvidirala Stjepana Đurekovića, nastupio je novi ciklus podzemnog rata između jugoslavenske tajne policije i organizacija hrvatskog iseljeništva. Vukušić je uhićen i optužen za organiziranje protuudbaškog udara u kome je 7. kolovoza 1983. u Karlsruheu smrtno stradao jedan Udbin agent. Tri godine je proveo u samici istražnog zatvora Stammheim pokraj Stuttgarta, a na kraju je osuđen na doživotnu robiju.
Predsjednik Hrvatskog državotvornog pokreta Nikola Štedul imenovao ga je 1987. pročelnikom Odjela za politička i načelna pitanja. U toj ulozi, pod geslom Ususret neovisnoj hrvatskoj državi, preradio je Statut i Program HDP-a te zagovarao potporu domovinskom nacionalno-osloboditeljskom pokretu koga je predvodio dr. Franjo Tuđman. Vukušić je na zahtjev Hrvatskog društva političkih zatvorenika oslobođen 16. ožujka 1991. – nakon sedam godina i osam mjeseci zatvoreništva – te se vratio u Domovinu.
U kolovozu 1991. pristupio je Zboru narodne garde kao zapovjednik Postrojbe za posebne namjene, a potom je radio u Službi za zaštitu ustavnog poretka i Hrvatskoj izvještajnoj službi.
Od studenog 1994. do svibnja 2002. radio je u državnoj Komisiji za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugog svjetskog rata RH. Kao službenik Komisije – ali i kao dopredsjednik Kluba hrvatskih povratnika iz iseljeništva, komu je 1997. bio jedan od utemeljitelja – vodio je prikupljanje dokumentacije i podataka o likvidacijama hrvatskih političkih emigranata te prijenos njihovih posmrtnih ostataka u Domovinu.
Kao službenik Hrvatskog sabora od 1998. do 2006. koordinirao je pripreme komemoracija za žrtve Bleiburške tragedije i Križnog puta hrvatskog naroda, a tu dužnost obavlja i danas kao član vodstva Počasnog bleiburškog voda (PBV). U toj je ulozi, uz ino, vodio kupnju zemljišta na Bleiburškom polju (2004./2005./2007.), kao i obnovu i dogradnju spomenika (2005.) te izgradnju kapele u spomen na žrtve Bleiburške tragedije (2007.) i Hrvatskog vojnog groblja (2010.). Autor je, suautor i urednik više publicističkih bestselera na temu djelovanja jugoslavenskih tajnih službi te Bleiburške tragedije i Križnog puta hrvatskog naroda.
Predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman odlikovao ga je Spomenicom domovinske zahvalnosti, Spomenicom Domovinskog rata i Redom hrvatskoga trolista.
Povod za razgovor s gospodinom Vukušićem obilježavanje je 80. obljetnice Bleiburške tragedije i Križnog puta hrvatskog naroda u svibnju 1945., koje se i ove godine održava pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora i u suorganizaciji u liturgijskom dijelu Hrvatske biskupske konferencije.
Tradicionalno, potkraj ožujka u Hrvatskom saboru upriličen je dogovor o obilježavanju 80. obljetnice Bleiburške tragedije i Križnog puta hrvatskog naroda. I ove – jubilarne – godine žrtve komunističkih osvetnika komemorirat će se po „postkorona scenariju“. Slijedom čega se stječe dojam kako se (pomalo) odustaje od Bleiburškog polja?
Počasni bleiburški vod ne odustaje od tradicije da se središnja komemoracija za žrtve Bleiburške tragedije i Križnog puta hrvatskog naroda održava na Bleiburškom polju. Međutim, dvije godine komemoraciju na Bleiburškom polju nije bilo moguće organizirati zbog propisa uslijed korona pandemije, a zatim još dvije godine jer nam je zemljište na Bleiburškom polju bilo oduzeto, bolje rečeno ukradeno.
Tak prošle godine uspjeli smo u sudskom postupku zemljište vratiti u stopostotno vlasništvo naše Udruge. U međuvremenu su lokalne austrijske vlasti u Koruškoj donijele Rješenje da komemoraciju na Bleiburškom polju neće smatrati vjerskim događajem, nego javnim okupljanjem za koje je potrebna posebna dozvola. A austrijski Parlament je donio propis, odnosno Rezoluciju kojom je odluka o dozvoli za održavanje komemoracije dana u ruke ministra unutarnjih poslova. A u ime vladajuće koalicije u Beču više puta je javno naznačeno da nam takvu dozvolu neće izdati. Zbog toga Počasni bleiburški vod upravo priprema tužbu austrijskom Ustavnom sudu za poništenje te Rezolucije.
U kontekstu prethodnoga, valja podsjetiti kako je, usred austrijskih, čak i prijetnji, zbog komemoracije na Bleiburgu, biskup Mile Bogović 2019., na Dan hrvatskih mučenika, s Udbine uputio otvoreno pismo u kome aktualizira i pitanje Svehrvatskog groba ili grobalja koji ide/u uz Crkvu hrvatskih mučenika na Udbini. Poznat je, međutim, stav Počasnog bleiburškog voda (PBV) kako nikad neće odustati od povratka na mjesto koje je uistinu prva postaja križnog puta hrvatskog stradanja.
Nakon onemogućavanja komemoracije na Bleiburškom polju, komemoracija se održavala uz Crkvu hrvatskih mučenika na Udbini. Međutim, odaziv je bio slab – obje godine okupilo se manje od po tisuću hodočasnika. Zajednički zaključak unutar HBK-a i PBV-a bio je da Udbina nije prihvaćena kao zamjena za Bleiburško polje. Zato je na prijedlog HBK-a komemoracija premještena na Macelj. Prošle dvije godine tamo se okupilo oko po dvije tisuće hodočasnika, što je također daleko od broja hodočasnika koji se okupljao na Bleiburškom polju – od deset do pedeset tisuća.
Ipak, koliko je realno da će na Bleiburgu biti kao nekoć, ponajprije posljednjih godina prije zabrane, koje su prošle bez ijednog incidenta?
Komemoracija će se vratiti na Bleiburško polje kad austrijski Ustavni sud ukine spomenutu Rezoluciju ili, još ranije, ako u Austriji na vlast dođe koalicija čiji će nam ministar unutarnjih poslova biti sklon.
Vi ste, gospodine Vukušiću, prošle godine skrenuli pozornost na tekst u austrijskom crkvenom listu Sonntag, u komu dušobrižnik odgovoran za pastoral žalovanja Johannes Staudacher, uz ino, kaže: „Tko pati, treba priznanje da je njegova bol opravdana i utemeljena. Nepriznata žalost dugoročno opterećuje čovjeka i zadaje udarac njegovoj duši.“ Jasno je – makar donekle – kako (i zašto) nema razumijevanja za utemeljenu (hrvatsku) bol u Hitlerovoj domovini Austriji, no dojam je kako je korijen nerazumijevanja, nažalost, u Hrvatskoj…
Općepoznato je da Austrijanci imaju kompleks nacizma i hitlerizma. Podrška Hitleru bila je, u postotcima, daleko veća u Austriji, nego u Njemačkoj, dok je u Hrvatskoj bila zanemariva. Zato Austrijanci u liječenju tih kompleksa optužuju Hrvate za filo-nacizam i ne bi me čudilo kad bi pokušali dokazati da je Hitler rođen u Velikom Trgovišću, a ne u Brunauu.
Kada govorimo o „hrvatskom korijenu“, zanimljiva je, mada, doduše, manje negoli je skandalozna, teza (hrvatskoga) povjesničara Hrvoja Klasića kako je na Bleiburgu i križnim putevima riječ o osveti, ali i, veli, činu opreza – jer je, biva, ustaška vlast nekoliko dana prije povlačenja iz Zagreba ponudila usluge Velikoj Britaniji da se nastavi boriti protiv partizana u novome ratu u komu su se trebali obračunati kapitalizam i komunizam. Pa ih se, eto, moralo pobiti?!
Oni koji poput Klasića – nažalost, on nije jedini – takvom „argumentacijom“ opravdavaju taj masovni zločin, praktički genocid nad hrvatskim narodom, u najboljem slučaju su mentalni zločinci kao i njegovi stvarni inspiratori, organizatori i počinitelji.
Kako uopće u ovakvome ozračju u Hrvatskoj – konačno – završiti Drugi svjetski rat, o čemu se svako malo, poglavito uoči i u svibnju, govori u hrvatskoj javnosti?
Nažalost, raspoloženje u većini hrvatskog naroda na temelju koga je srušena komunistička Jugoslavija i stvorena neovisna i demokratska hrvatska država, i nakon 35 godina nije uspjelo okončati dominantan utjecaj postkomunističkih i neokomunističkih elita u Hrvatskoj. Zbog toga se hrvatska povijest tumači na narativu pobjednika iz 1945. koji su izvršili genocid nad hrvatskim narodom, a ne narativu pobjednika iz 1995. koji su obranili neovisnu i demokratsku Hrvatsku.
Mislite li da je kasno za lustraciju koja u Hrvatskoj i Sloveniji, kao jedinim postkomunističkim državama Europske unije, nije provedena?
Mislim da jest u pogledu pojedinaca zato što ih više nema u državnim i društvenim strukturama, a koji bi podlijegali nekim lustracijskim zakonima. Osim toga, odluke nekih međunarodnih sudova govore da se lustracijska pravila ne mogu odnositi na nedjela za koja je u međuvremenu nastupila zastara i u slučaju najtežih kaznenih djela. Međutim, nama je otpočetka bila potrebna lustracija totalitarističkih svjetonazora, ideologija i politika koji su zastupljeni u hrvatskom društvu, čemu se otpočetka suprotstavljaju hrvatske društvene elite, naročito u prosvjeti i medijima.
Kad smo spomenuli Sloveniju, valja naglasiti i kako je ta država učinila ponajviše na pronalaženju, ekshumaciji i uređenju mjesta masovnih (komunističko-partizanskih) egzekucija iz vremena rata i poraća. U posljednjih 20-ak godina evidentirano je 600 takvih mjesta. Hrvatska i tu zaostaje. Zašto i do kada?!
Većinu tih stratišta evidentirala je bivša hrvatska Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava još prije 30 godina. Opstrukcija istraživanja tih stratišta je posljedica već spomenutih neokomunističkih i neojugoslavenskih struktura Hrvatskoj, jer bi ona srušila njihov povijesni narativ da su partizani i komunisti bili pozitivci.
Kad govorimo o prije spomenutom ozračju (u Hrvatskoj), ilustrativan je aktualni „slučaj Thompson“; Nakon svih tih srbijanskih cajki koje su se udomaćile u Zagrebu, odjedanput je bilo teško u glavnom gradu pronaći makar jedan termin za koncert na komu će, pokazalo se, biti pola milijuna Hrvata. Čak se i (Titin) Kumrovec ponudio, ali, eto, Zagreb jedva…
Fenomen Thompson, pored svega ostaloga, sličan je „slučaju Bleiburg“ kao manifestacija nezadovoljstva svih generacija i staleža u Hrvata prema tretmanu hrvatskih identitetskih tema. Thompson je upravo najavio pjesmu o Bleiburškoj tragediji.
Počasni bleiburški vod redovito svake godine na obilježavanje Bleiburške tragedije poziva i državno vodstvo. Očekujete li ih ove godine na Mirogoju i(li) Maclju?
Bleiburška tragedija je najveća ili, pored Krbavske tragedije, jedna od dviju najvećih tragedija u cjelokupnoj povijesti hrvatskog naroda. Zato je naš interes da se bleiburška komemoracija održava na najvećoj nacionalnoj i društvenoj razini. U tom smislu smo sretni što se ona održava pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora i u suorganizaciji u liturgijskom dijelu s Hrvatskom biskupskom konferencijom.
Očekujemo da će predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković kao i proteklih godina biti nazočan na komemoracijama na Mirogoju i na Maclju, ali i da će ga u tome slijediti – budući da se radi o 80-oj godišnjici Bleiburške tragedije – još više saborskih zastupnika. Također, očekujemo nazočnost predsjednika Vlade Republike Hrvatske i svih ministara u hrvatskoj Vladi. Osim toga, program obilježavanja 80. godišnjice Bleiburške tragedije i Križnog puta hrvatskog naroda, pored komemorativne molitve na Mirogoju i svete mise u Maclju u subotu, 17. svibnja, sastoji se i od molitvi i svete mise dan ranije, u petak, 16. svibnja u Bleiburgu, kao i od komemorativne akademije u četvrtak, 15. svibnja u Zagrebu, u sklopu koje će biti predstavljen Zbornik radova s prošlogodišnjeg Međunarodnog stručno-znanstvenog simpozija.