Piše: Josip Milić
Tvorac ideje o svehrvatskoj pomirbi bio je glavom i bradom Vjekoslav Maks Luburić. Prvih godina nakon rata za njega su partizani i komunisti bili izdajnici hrvatske države, pa o bilo kakvoj pomirbi nije razmišljao. U drugoj polovici 50-tih Luburić se razišao s Pavelićem te je došao do neočekivanoga zaključka, da bez pomirbe ustaša i partizana nema Hrvatske. Luburić je tako u svom čuvenom desetotravanjskom proglasu iz 1968. pozvao na nacionalno jedinstvo iznad ideoloških oznaka. Svatko tko je za Hrvatsku, bez obzira na ratnu prošlost, treba biti dio borbe. To nije bila sentimentalna pomirba, nego strateška nužnost. Koliko je ta ideja smetala jugoslavenskim službama govori podatak da su ga upravo zbog toga, godinu dana iza, 1969. likvidirale. Ostaje činjenica kako je Luburić među prvima prepoznao da hrvatska sloboda ne može doći iz podjela, nego iz jedinstva. Pomirba, za njega, nije bila slabost, nego snaga.
Njegovu ideju najozbiljnije je shvatio i doradio Bruno Bušić, simbol borbe za slobodnu i neovisnu Hrvatsku. On je pomirbu razradio u više segmenata:
Pomirba „lijevih“ i „desnih“ Hrvata
Smatrao je da su ideološke podjele koje su nastale u Drugom svjetskom ratu (partizani vs. ustaše) najveća prepreka hrvatskoj slobodi te da se Hrvati moraju ujediniti oko zajedničkog cilja, slobodne i demokratske države.
Pomirba između domovine i političke emigracije
Govorio je da bez zajedništva domovinskih i iseljeničkih Hrvata nema realne šanse za ostvarenje neovisnosti.
Pomirba kroz demokratski okvir, a ne ideološki revanšizam
Bušić nije zagovarao povratak na ustaški režim, niti komunistički sustav. Umjesto toga, zalagao se za demokratsku, višestranačku i pravno uređenu Hrvatsku koja bi bila moderna europska država. Govorio je kako nova Hrvatska ne može biti ni Pavelićeva ni Titova, nego hrvatska i demokratska.
Moralna i duhovna pomirba, suočavanje s prošlošću bez mržnje
Bušić je shvaćao da pomirba ne može biti samo politički dogovor, nego i unutarnji, moralni proces. Zalagao se da Hrvati trebaju priznati vlastite rane i grijehe iz prošlosti, ali ne da bi jedni drugima sudili, nego da bi ih nadrasli. Otvoreno je kritizirao i ustaške zločine i komunističke progone, ali s ciljem da se prošlost razjasni i da se narod oslobodi lanaca mržnje.
Važnost oprosta
Bušić je isticao važnost kršćanske etike, oprosta, dostojanstva i ljubavi prema narodu, kao temelja buduće pomirbe. Smatrao je da bez duhovne obnove nema ni nacionalnog jedinstva. Bušićeva misao bila je preteča Tuđmanove politike nacionalnog pomirenja s kraja XX. stoljeća. Danas izgleda da je ta pomirba radikalno uzdrmana.
Nakon Thompsonova koncerta mnogi koji su bili u strahu i šutjeli, odlučili su progovoriti. Preko noći su, unatoč orkestriranoj medijskoj simfoniji, postalo jasno da se radi o manjini onih koji mrze Hrvatsku. Šutljiva većina se okuražila i odlučila zatražiti svoja prava u svojoj državi. Ljevica je to dočekala na nož i pokušala medijski kanalizirati stvari, ali nije išlo. Narod se probudio i očito je kako više ništa neće biti isto kao prije. (Milenko Bušić) Strane su se ljetos dodatne zaoštrile antihrvatskim festivalima u Benkovcu i Šibeniku tako da su se političke strasti rasplamsale kao nikad do sada u suvremenoj Hrvatskoj. Postoji li prijetnja izbijanja novog ideološkog sukoba.
Kao jedno od rješenja javila se ideja da bi se Hrvati mogli pomiriti kada bi se istodobno zabranili i ustaški i partizanski simboli. To podsjeća na razdoblje vladavine kralja Aleksandra Karađorđevića kada su i ustaški i komunistički pokret bili zabranjeni i progonjeni. Zagovaratelji tih ideologija su završavali u zatvorima, ponekad i rame uz rame u istoj ćeliji, što je u nekom trenutku stvorilo paradoksalnu „jednakost u progonstvu“. No, to nije proizvelo pomirenje, nego samo privremeno utišalo sukob u borbi protiv zajedničkog neprijatelja. Kada je represija oslabila, antagonizmi su ponovno buknuli, i to još žešće.
Sličan bi se scenarij mogao dogoditi i danas. Ako bi država odlučila zabraniti i „Za dom spremni“ i „crvenu petokraku“, formalno bi se postigla ravnoteža. Niti jedna strana ne bi mogla isticati svoj simbol bez straha od sankcija. Naizgled, to bi izjednačilo odgovornost i dalo osjećaj pravednosti. Međutim, realno gledano, teško je očekivati da bi se time došlo do istinskog pomirenja. Umjesto da se smire tenzije, vjerojatnije bi se otvorila nova natjecanja u statusu žrtve: tko je „više oštećen“, tko je „više zabranjen“, tko je „više u pravu“.
Simboli sami po sebi nisu uzrok podjela, nego odraz dubljih rana, različitih povijesnih iskustava, ideoloških narativa i kolektivnih sjećanja. Za jedne je „petokraka“ simbol otpora fašizmu, za druge simbol masovnih poratnih zločina. Za jedne je „Za dom spremni“ starohrvatski pozdrav, za druge sinonim za ustaške logore. U tim okvirima, sama zabrana ne može izbrisati emocije i značenja koja su se vezala uz te simbole.
Pozivanje na Tuđmana
Lijeve snage, zagovaratelji „petokrake“, se pozivaju na prvog hrvatskog predsjednika, Franju Tuđmana i njegov govor u Sinju u kojem on govori da suvremena Hrvatska nije sljednica NDH, što je i istina. Unatoč tomu, Tuđmanu nije palo na pamet tražiti zabranu pozdrava „Za dom spremni“. Uostalom u to vrijeme, pjesmu s tim stihovima pjevao je i najveći hrvatski „antifašist“ Stipe Mesić o čemu postoje i snimke. Tuđman je HOS inkorporirao u Hrvatsku Vojsku, a obilježja su ostala. Ono što je Tuđmanu bilo bitno je da ne postoje dvije vojske i dva zapovjedništva, a kako će tko koga pozdravljat, nije ga previše zanimalo.
Vladimir Šeks u prvoj knjizi „Državnog udara“ piše o govoru predsjednika Tuđmana na sjednici Predsjedništva HDZ-a koja je održana 1994. godine. Šeks na 388. stranici svoje knjige prenosi Tuđmanov govor: „Gospodo budimo realni. Mi smo se našli u borbi za hrvatsku državu i mi smo bili oslonjeni i morali smo se oslanjati prije svega na te elemente hrvatstva stradali u NDH, koji su bili povezani s NDH i to je bila većina hrvatskoga naroda. Htjeli mi to ili ne. I bez toga elementa ne bismo bili izdvojili Hrvatsku. A to je s jedne strane jasno da smo tu samostalnu Hrvatsku morali uspostavljati na tradiciji antifašizma jer nas taj svijet ne bi priznao. Togo ni jedni i drugi u HDZ-u, ni ovdje neki za ovim stolom, i u javnosti nisu bili dovoljno svjesni, da smo mi u takvu položaju i da smo zapravo s time uspjeli.“ Na žalost, Tuđmanovu iskrenost su zlorabili udbaši inkorporirani u hrvatske službe pa su u „procesu pomirbe“ mučki ubijeni najveći sinovi hrvatske desnice Miro Barešić, Ante Paradžik, Ludvig Pavlović i Blaž Kraljević.
Unatoč svemu rečenom, danas je jasno kako prava pomirba ne može doći ni likvidacijama, ni izvrtanjem činjenica, nego tek suočavanjem s istinom bez obzira koliko ona bila bolna. Treba hrabro reći, kao što je rekao Bušić, da su pod oba znaka počinjeni zločini, ali i priznati da se u oba tabora borio dio ljudi koji je mislio da služi domovini. Tek kad se težina povijesti počne mjeriti istinom, a ne ideološkim mitovima, postoji šansa da simboli izgube gorčinu i podijeljenost.
Tako dolazimo do ključnog problema. Pedeset godina se pričalo i uveličavalo ustaške zločine do neslućenih razmjera, a partizani su za zločine bili pohvaljivani, jer ubijali su „narodne neprijatelje“ pa bili oni djeca, žene ili razoružani vojnici. Jugofili moraju shvatiti da su na drugoj strani bili tek obični ljudi, a ne nikakve zvijeri. Indoktrinacija koja je trajala desetljećima ostavila je vidne poremećaje na psihu mnogih naraštaja koji su spremni opravdavati svaki, pa i najgnusniji zločin „antifašista“. Drugovi moraju shvatiti da se zazidane djevojke u jamama ne mogu opravdati nikakvim ideološkim borbama protiv klasnog neprijatelja. To je zločin neviđenih razmjera nezabilježen u ljudskoj povijesti. Počinili su ga partizani i to je činjenica. Dužni su odgovoriti na pitanje kakvi su to osloboditelji, kad čitav narod pred njima bježi u zbjegu u drugu državu? Zbog toga je zvijezda petokraka zločinački simbol, kao i zbog Vukovara, Škabrnje, Ravnoga. No, isto tako bilo je dosta komunista koji su shvatili da je Jugoslavija neodrživa i da su 90-te bile zadnja prilika za ostvaraj hrvatske slobode. Na žalost, i danas ima onih koji žale za tom umjetnom tvorevinom. S njima pomirbe, nažalost, ne može biti.