Opravdanost preventivnih ratova uvijek je teško dokaziva i jako delikatna stvar. Crkva poziva sve građane i vlade da neumorno rade na izbjegavanju rata, jer je svaki rat poraz čovječanstva. Vojna sila dopuštena je isključivo kao krajnja mjera samoobrane protiv nepravedne agresije.
U Katekizmu Katoličke Crkve, broj 2309, detaljno su opisani „strogi uvjeti za zakonitu obranu vojnom silom“. Tamo se navodi da se vojna sila smije koristiti samo ako su ispunjeni svi uvjeti, uključujući i onaj da su se „sva druga sredstva za prekidanje sukoba pokazala neprikladnima ili neučinkovitima“.
Samo onaj tko raspolaže točnim i preciznim obavještajnim podacima može procijeniti jesu li ili nisu ispunjeni svi uvjeti. Tek potom može donositi ispravne sudove. Većina onih koji podržavaju, kao i onih koji se protive Trumpovim politikama, nisu u toj poziciji.
Što se zapravo događa na Bliskom istoku poprilično je neozbiljno komentirati na osnovu izvora koje čine mainstream mediji. Dovoljno će biti da se sjetimo onog mora dezinformacija kojima su nas filali iz dana u dan tijekom pandemije.
Islam, migracije i šutnja Crkve
Međutim, obavještajni nam podaci nisu potrebni da uočimo značajne nelogičnosti u komunikaciji Crkve vezano uz migracije i islamski fundamentalizam. Somalijka Hirsi Ali, obraćenica s islama na ateizam pa konačno na katoličku vjeru, tako u svom tekstu u Daily Mailu piše: „Papa Lav danas šuti pred sustavnim progonima kršćana u većinski muslimanskim zemljama: od spaljivanja crkava i masakra u sjevernoj Nigeriji, preko prisilnih obraćenja u Pakistanu, do nestanaka u Egiptu. Sve su to manifestacije civilizacijskog sukoba koji papa Lav uporno odbija imenovati.“
Osim ovih tragičnih pojava u svijetu, u Europi se događa tiha okupacija, kršćanstvo izumire, islam se širi. Službena Crkva na to odgovara da su kršćanske zajednice postale „rigidne i otežale“. Gubitak prostora i utjecaja nije samo rezultat „invazije“ izvana, već i unutarnjeg slabljenja vjere. I tu je službena Crkva potpuno u pravu.
Islamski migranti danas natalitetom osvajaju kontinent. Europljanima, ali i cijelom Zapadu, istovremeno se servira istospolstvo koje je zatvoreno životu, a podršku mu daju crkveni prelati. Crkva kao da ima razumijevanja za autodestruktivne pojave koje će, osim naroda, i nju istrijebiti s prostora na kojem je stoljećima bila duhovna baza narodima koji su tu živjeli.
Crkva u Hrvata: napetosti i borba za smjer
Ovi se događaji nužno reflektiraju i na odnose u Crkvi u Hrvatskoj. Hrvatski su biskupi na svom zasjedanju izrazili podršku papi Lavu. Očekivana je to reakcija. Kako smo već spomenuli, gost nadbiskupa Uzinića bit će kardinal Cupich, osoba bliska papi.
Nije tajna da je riječki nadbiskup sebe vidio na mjestu zagrebačkog nadbiskupa. Modernističke ideje koje zastupa time bi dobile novo značenje. Dojam je da samo čeka da se mons. Kutleša negdje podsklizne. Niz medijskih napisa o navodnom zataškavanju slučajeva pedofilije, mahom u lijevoliberalnim medijima bliskima riječkom nadbiskupu, mnogima se čini kao pokušaj potkopavanja Kutlešine vjerodostojnosti. U tom svjetlu treba promatrati i aferu sa zajednicom Omnia Deo koja je iz Riječke nadbiskupije „servirana“ Zagrebačkoj.
Sukus priče je da se iza kulisa vodi borba za Crkvu u Hrvata. Poglavar Katoličke Crkve u Hrvatskoj mora paziti na svaki korak. Dojam je da pretendent na njegovo mjesto upravo demonstrira podršku koja mu iz Vatikana dolazi s najviših pozicija.
Podjele među pravovjernima i „pet do dvanaest“
A što s pravovjernim svećenicima i angažiranim laicima u našem narodu? Kako se oni postavljaju u toj bespoštednoj borbi koja, korak po korak, imenovanje po imenovanje, na Zapadu guta Crkvu koja je vjerna izvornom Kristovom nauku?
Skoro pa nevjerojatno djeluje činjenica da većina potpuno razumije da je istospolstvo apsolutno neprihvatljivo tom nauku. Razumiju i da cijepljenje pripravcima koji u sebi imaju stanice pobačenih beba nije i nikada neće biti odraz ili čin ljubavi. Svjesni su i da rastakanje nacionalnog tkiva i slobodni protok nelegitimiranih pripadnika drugih naroda i drugih vjera ne može biti dobro ni korisno – a ipak uvijek iznova nalaze način da se razdijele.
Jedni su Ordo Vetus i preferiraju tradicionalnu latinsku misu. Drugi pripadaju Obnovi u Duhu Svetom i prakticiraju karizmatsku molitvu, treći su naslonjeni na marijansku pobožnost. Jedni snažno podržavaju međugorska ukazanja, drugi uopće u njih ne vjeruju. Jedni su klerici, drugi laici.
Usprkos činjenici da vide i dobro razumiju što se događa u Njemačkoj, što se događa u Europi općenito i naslućuju da se iza brda ne valja ništa dobra, opet uspijevaju jedni drugima oduzimati pravo na njihov način prakticiranja katoličke duhovnosti.
Pet je do dvanaest. Crkva je utemeljena na Petru Stijeni i vrata paklena neće je nadvladati. Ali proći joj je isti put kojim je prošao i naš Gospodin: izdaja, suđenje, križni put, razapinjanje, smrt i uskrsnuće. Bez obzira što se događalo u Vatikanu, hrvatski narod taj brod ne smije napustiti.
Ipak, zatomljavanje vlastitog ega, prihvaćanje različitosti unutar istog vrijednosnog sustava i moralnih okvira nužno je da bi u zajedništvu očuvali polog vjere. Ako u tome uspijemo kao mjesna Crkva, kao Crkva u Hrvata, imat ćemo šansu ispuniti zadaću koju nam je Gospodin povjerio.
Ta sačuvana vjera treba postati izvor iz kojeg će se naš kontinent vratiti u okrilje svoje Majke, u okrilje Crkve. Sluga Božji don Stefano Gobi prenio je riječi Nebeske Majke koje je Ona uputila svima nama: „Ne boj se, malo stado. Vama je povjereno poslanje da ostvarite trijumf mog Bezgrješnog Srca u svijetu.”
To ćemo uspjeti samo ako svi koji vjeruju u izvorni Kristov nauk u jednom trenutku prevladaju međusobne razlike i sve predaju Gospodinu; ako je nešto od Boga, ostat će, ako nije – propast će. Ovo je taj trenutak!
autor: Alen Fućak, fb