Piše: Vlado Marušić
Postoje dani koji se ne pišu tintom nego srcem. Dani koji nisu tek datum u kalendaru, nego vapaj duše jednoga naroda.
1. prosinca 2025. godine bit će upravo takav dan – dan kada se u Zagrebu, gradu ranjenog ponosa i neugasle ljubavi, spajaju nebo i zemlja.
Jer kad vlast zabrani ono što narod voli, narod odgovori onim što nosi u sebi: vjerom, prkosom, zajedništvom i ljubavlju prema Domovini.
Grad Zagreb, grad svih Hrvata, grad za koji su ginuli hrvatski branitelji, danas stoji pred ogledalom vlastite savjesti. A u tom ogledalu jasno se vidi jedna nepravda: Marku Perkoviću Thompsonu, pjevaču vjere, naroda i Domovine, živućoj legendi hrvatske glazbe, uskraćuje se pravo na koncert – dan nakon koncerta na istom mjestu, u zagrebačkoj Areni, na kojem će, kao i svih godina od 1991., pjevati „Bojnu Čavoglave“ pred više od 20 000 raspjevanih Hrvata i Hrvatica, uz bojni poklič „Za dom spremni!“.
Koji paradoks i koja ironija? Da nije smiješno, bilo bi žalosno.
Uskraćuje mu ga čovjek i vlast koja dopušta „kantama“ i srpskim pevaljkama Prijovićki i Breni – estradnoj plastici – niz koncerata u Areni; koja dopušta pet koncerata onima koji nemaju ništa zajedničko s našim križevima, grobovima, patnjama i pobjedama. Ali njemu – branitelju, domoljubu, simbolu onoga što ovaj narod jest – njemu se uskraćuje i ono što mu pripada po prirodnom pravu: ljubav naroda.
Pa se čovjek pita:
Znaju li Tomašević i njegova sekta s kim se igraju? Znaju li čime se igraju? Znaju li što znači oteti narodu glas koji je pjevao kad je bilo najteže? Znaju li što znači pokušati ušutkati onoga koji je na Hipodromu okupio 504 000 duša, u Sinju 200 000, i koji bi i bez razglasa pjevao, jer bi pjevao narod?
A što ako se dogodi nešto što ne može zaustaviti ni sekta, ni politika, ni zabrane, ni ideologije?
Što ako se 28. prosinca 2025. godine u Zagrebu skupi više od 500 000 ljudi?
Što ako dođu pod vedrim nebom, pod snijegom, pod kišom – svejedno?
Što ako onaj stari hrvatski prkos, onaj iz 1991., onaj s rovova, s položaja, iz podruma Vukovara i Širokog, ponovno progovori i kaže: „Dosta je“?
Što će tada reći Tomašević?
Što će reći oni koji su glasovali za njega?
Što će reći svi oni koji misle da se narod može ukrotiti dekretima, pravilnicima i lažnim moralom?
Gdje će se moći sakriti ti bijedni, plašljivi i licemjerni miševi koji nagrizaju zdravo hrvatsko tkivo od završetka Domovinskog rata?
Jer toga dana, 28. 12. 2025., Zagreb bi mogao postati ono što već dugo nije: glavni grad svih Hrvata – grad srca, a ne grad zabrana.
A kad se nebo i zemlja spoje, kad se more ljudi slije u ulice, kad se čuje pjesma koju nitko nije dao, ali koju je narod sam uzeo – tada više nema vlasti, nema zabrana, nema straha.
Jer tko može zaustaviti narod? Tko je taj?
Ako ga nije zaustavilo ni granatiranje 1991., ako ga nije zaustavio ni mrak ni glad – kako će ga zaustaviti sitne, bijedne i mizerne odluke jedne gradske vlasti 2025. godine?
Naroda koji je danas mudriji, snažniji, pravedniji i odlučniji nego ikad?
1. prosinac 2025. nije prijetnja. To je lekcija. Opomena.
I istina koju nitko ne može izbrisati:
Narod je veći od vlasti. Uvijek bio i uvijek će biti.
Vlado Marušić / Braniteljski portal.ba