proljeće 1992. godine, dok su planine oko Livna budile proljetni život, nad gradom se nadvijala oluja rata. Kupres je 10. travnja pao, a već tri dana kasnije agresor je pokrenuo sveobuhvatni napad na Livno. Udarali su nadmoćnim snagama – Jugoslavenskom narodnom armijom, srpskim dobrovoljačkim gardama, teritorijalcima i pobunjenim lokalnim Srbima. Plan je bio jasan: zauzeti Livno, izbiti na Vaganj, spojiti se s postrojbama u dolini Neretve i tako ugroziti cijelu južnu Hrvatsku.
No, Livno se nije predalo.
Iz pepela nasta otpor
Već od početka ožujka u Livnu se organizirala obrana. Rovovi, bunkeri, skloništa – 81 sklonište, 108 bunkera, gotovo tri kilometra rovova do 7. travnja. Na čelu obrane našao se general bojnik Ante Roso sa Specijalnim postrojbama HV-a, a zapovjednici ključnih točaka Donjih Rujana i Čelebića postali su lokalni sinovi – Jure Granić i Ferdo Sučić.
Dva vala napada – jedan odgovor: NEĆETE PROĆI!
Prvi napad 13. travnja – iz Glamočkog polja – odbijen je, no glavni udar dolazi 23. travnja. Neprijatelj je krenuo s 64 tenka i više od 1200 pješaka, potpomognut teškim topništvom. No hrvatske snage su, iako brojčano slabije, imale nešto čega agresor nije imao – moral, zajedništvo i odlučnost.
U pomoć dolazi i Taktička grupa iz Dugog Sela pod zapovjedništvom Borisa Jacovića. Stižu s 56 vozila i 222 gardista – Prva i Treća bojna 2A gbr te PZO iz Podsuseda. Livno postaje čvorište hrvatskog otpora.
Lisica o svom porazu – groteska poraza zabilježena u memoarima
Neuspjeh agresora najbolje je opisao njihov vlastiti zapovjednik – Slavko Lisica, u autobiografskoj knjizi Komandant po potrebi. Dok se hvalio uspjehom na Kupresu, kod Livna je – vlastitim riječima – “polomio zube”. U memoarima, gotovo tragikomično, opisuje kaos koji je zavladao među njegovim redovima:
„Samo jedan korak do cilja”, napisao je Lisica, „ali zbog pojave straha, zavladala je panika”. Jedna tenkovska jedinica „pobjegla je iz borbe ne zaustavljajući se […] Štaviše, čuda Božjeg, oni se nisu zaustavili ni u Glamoču, prosto su protutnjali kroz grad”, što je izazvalo „haos” među lokalnim stanovništvom koje se odmah počelo pripremati za „veliku bježaniju”.
Lisica je pokušao zaustaviti paniku prijetnjama – uhićenjima, prijekim sudom, pa i vješanjem.
„Jednom je ‘krnji bataljun’ izbjeglih livanjskih Srba zamalo kaznio skidanjem do gola: ‘O, Bože, rezervisti počeše da se skidaju!’”, piše Lisica. A kada je naredio minobacačkoj jedinici da skine „časnu uniformu” u znak srama, doživio je šok:
„Oni počeše istog momenta da skidaju pantalone i bluze […] bez ponosa, bez gaća”, opisuje, ogorčeno, dok gleda vojnike kako goli odlaze s bojišta.
Pobjeda srca nad strojem
Obrana Livna nije bila samo vojna operacija – bila je to borba za dom, za čast i za Hrvatsku. Poraz srpsko-četničkih snaga označio je prekretnicu – do kraja rata linija bojišnice kod Livna više se nije pomaknula.
Cijena slobode bila je strašna – 325 hrvatskih vitezova položilo je svoje živote na livanjskoj bojišnici od 1992. do kraja rata. Samo u krvavoj drugoj bitci, 23. travnja, poginulo je 12 boraca, a 36 ih je ranjeno. Sedam u Rujanima, pet u Čelebiću.
Priča za generacije
Obrana Livna je više od vojnog poglavlja – to je priča o narodu koji je rekao “NE” agresiji. To je priča o herojima koji su izabrali borbu umjesto bijega, žrtvu umjesto predaje. I danas, kad hodamo livanjskim poljem, čujemo tišinu koja govori više od riječi – tišinu zahvalnosti.
Neka se nikad ne zaboravi. Neka je vječna slava svim braniteljima Livna!
Drazen Jurmanovic