USTAŠA I ANTIFAŠIST
Želimo mu da današnji dan provede u miru, sreći i zadovoljstvu, s toplom mišlju na one svoje neprežaljene rečenice o Anti Paveliću.
Naravno, sve čisto antifašistički.
Pa da se prisjetimo njegova velikog obola koji je dao za svoju domovinu.
Danas, u vremenu kada gledamo predsjednike država koji sve opravdavaju interesom vlastite države, Hrvatska opet ima razloga za sjećanje.
Rat.
Razaranje.
Civilne žrtve.
Politička brutalnost.
Sve stane u jednu rečenicu:
“U interesu države.”
I tu dolazimo do hrvatskog apsurda. Jer i mi smo imali predsjednika koji je otišao predaleko.
Samo u suprotnom smjeru.
Stjepana Mesića.
Predsjednika Republike Hrvatske.
Ne privatnog komentatora.
Ne veselog gosta s domjenka. Ne stand-up kroničara vlastite države.
Nego predsjednika.
Dok drugi predsjednici pred svijetom brane svoju državu i kad za to nemaju ni pravo ni istinsku potrebu, mi smo imali predsjednika koji je pred svijetom slabio vlastitu državu i onda to još prodavao kao moralnu veličinu.
Sve u ime demokracije.
Sve u ime antifašizma.
Naravno.
O Franji Tuđmanu može se govoriti svašta.
Ali jedno je jasno: u trenutku stvaranja države znao je gdje ide. Nije tražio pljesak.
Tražio je rezultat.
Državu.
To nije bila politika dojma.
To je bila politika cilja.
A nakon njega došao je čovjek koji državu nije učvršćivao, nego razgrađivao.
Jednom izjavom.
Jednim potezom.
Jednim svjedočenjem.
Jednom dosjetkom.
Hrvatska 2000. godine još je mirisala na rat. Nije bila stabilna i sigurna država.
Bila je krhka.
Ranjena.
Nedovršena.
I umjesto predsjednika koji će biti oslonac, dobili smo predsjednika koji je Pantovčak pretvorio u pozornicu.
Država mu nije bila svetinja.
Bila mu je materijal.
Za viceve.
Za obračune.
Za detuđmanizaciju.
Za vanjsku publiku.
Bahato je umirovio generale.
Ne kao smirivanje napetosti.
Nego kao demonstraciju vlastite moći.
Poruka je bila jasna: oni koji su iznijeli rat postaju problem čim progovore.
Dok su šutjeli i nosili teret, bili su korisni.
Kad su digli glas, postali su smetnja.
Zatim odličja.
Pa nova interpretacija rata.
Pa detuđmanizacija.
Lijepa riječ.
Skoro kao dezinfekcija.
Samo što se nije čistila prljavština.
Čistio se temelj.
A kad diraš temelje, diraš identitet.
Zatim Haag.
Tu se više ne radi o političkom stilu. Tu se radi o granici. Predsjednik nije običan svjedok.
Predsjednik je simbol države.
A simbol države ne ide pred druge objašnjavati krivnju vlastite države dok vlastiti narod još broji mrtve, traži nestale i pokušava razumjeti što mu se dogodilo.
Svaka ozbiljna država prvo uređuje vlastitu kuću.
Sudi ako treba.
Kažnjava ako treba.
Ali ne prodaje vlastitu priču drugima da je pretvore u optužnicu.
Kod nas je bilo obrnuto.
Najprije vani.
Najprije pred drugima.
Najprije ondje gdje Hrvatska najlakše postaje krivac.
I sad, Mesićev antifašizam.
Deklarativno besprijekoran.
Naravno.
Kod nas je dovoljno reći “antifašizam” i odmah se pali nevidljivi štit.
Možeš mijenjati stavove.
Možeš mijenjati priče.
Možeš mijenjati političke kostime.
Možeš jučer biti jedno, danas drugo, a sutra moralni arbitar svemira.
Važno je samo da na kraju izgovoriš čarobnu riječ:
antifašizam.
I sve je oprošteno.
Čovjek se kroz život samo malo snalazio.
Mesić je, nažalost, bio predsjednik.
Predsjednik koji nije znao gdje je granica.
A predsjednik koji ne zna gdje je granica opasan je za vlastitu državu. Jer takav predsjednik ne ruši državu naglo.
On je razgrađuje polako.
Rečenicu po rečenicu.
Svjedočenje po svjedočenje.
Dosjetku po dosjetku.
Imao je legitimitet naroda.
Ali je bio državnički promašaj.
Pogrešna osoba na pogrešnom mjestu.
Na kraju ostaje pitanje:
Može li predsjednik jedne države stati nasuprot vlastitoj državi i ostati predsjednik u punom smislu te riječi?
Ne može.
Jer država nije pozornica.
Nije vic.
Nije sarkazam.
Nije privatni obračun.
Nije prilika da se pred svijetom praviš većim demokratom od vlastitog naroda.
Država je granica.
A Stjepan Mesić tu granicu nije znao prepoznati.
Franjo Tuđman bio je državnik.
Stjepan Mesić bio je prosječan političar nedostojan funkcije predsjednika.
I nije jedini.
Samo je prvi pokazao da je moguće sjediti na vrhu države, a istodobno raditi kao njezin najglasniji razgrađivač.
Naravno, sve u ime viših vrijednosti.
Kako drugačije?
Kod nas se država nikada ne razgrađuje iz mržnje.
Uvijek iz demokracije.
Jakov Terzanović, fb
Poslušajte Mesićev najnoviji nastup za sarajevske medije: