Nakon 45 dana hoda i više od tisuću kilometara pređenih bosanskohercegovačkim putevima, fizioterapeut i katolički evangelizator Josip Jelinić stigao je na svoje konačno odredište – Ramu. Njegovo hodočašće s osam kilograma teškim križem na leđima nije bilo samo fizički izazov, već i duhovna misija pomirenja među narodima BiH. U razgovoru za BUKU, Josip otkriva s kojim izazovima se suočavao, kakvu je podršku doživio od ljudi svih vjera i nacija, te kako vidi nastavak svoje misije nakon što je simbolično „zapalio prvu svijeću ljubavi“.
BUKA: Dragi Josipe, nakon gotovo dva mjeseca hoda, prošli ste tisuću kilometara kroz Bosnu i Hercegovinu. Je li bilo teško i jeste li pomislili da odustanete?
Bilo je teško, svaki dan je na svoj način bio težak – bilo duhovno, bilo fizički. Ali kada doneseš čvrstu odluku s čistom i iskrenom ljubavlju prema Bogu i čovjeku, Bog daje milost i točno u svakom trenutku kada ti je teško, Bog “doda gas” i na kraju ispadne baš onako kako je Isus rekao: “Jaram je moj sladak, a breme moje lako.” I stvarno ni u jednom trenutku nisam pomislio odustati – još od onog trenutka kada sam prije pet mjeseci donio odluku, pa sve do zadnjeg dana ovdje u Rami. Bilo je dionica kada sam prolazio kroz duhovne težine i kada je fizički teret bio dosta zahtjevan, ali Bogu hvala, upravo zato i jest put, i zato je radost Uskrsa još veća.
BUKA: Prateći vaš hod, vidjeli smo da su vas srdačno dočekivali u svim bosanskohercegovačkim gradovima, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost. Gdje vam je bilo najljepše i jeste li doživjeli iznenađenja?
Teško je izdvojiti gdje je bilo najljepše – bilo bi jako nezahvalno prema bilo kojem mjestu da išta izdvajam. To vam je kao da pitate majku koje dijete najviše voli. Stvarno je svugdje bilo posebno i jedinstveno na svoj način. Ali rado iz srca svjedočim da su i Bošnjaci, i Srbi, i Hrvati – kao jedan narod BiH – pokazali da imaju otvoreno srce za mir i za dobro. Još nisam ni marku potrošio, a već 44 dana hodam kroz BiH – to je dokaz koliko su ljudi otvoreni za ljubav i velikodušnost. Jako sam sretan i ponosan što sam dio BiH.
BUKA: Nakon tolikog hoda, mislite li da ste ispunili cilj? Koliko smo bliže pomirenju?
Smatram da je sada iskopan jako dobar temelj, i Bog je u tu „rupu“ ulio puno ljubavi, mira i blagoslova. Sada to treba učvrstiti, a meni predstoji drugo poluvrijeme koje se zove svjedočenje. Nakon Uskrsa pripremit ću nekoliko svjedočanstava i želja mi je doći u svaki grad u BiH – bilo u župe ili u domove kulture – i tu svjedočiti 45 dana hodočašća kroz našu predivnu zemlju. Jedan dio cilja je definitivno ispunjen zato što je zapaljen požar ljubavi i zato što su i Džemal, i Aleksandar, i Mate prihvatili križ oprosta. A s druge strane, to sada treba dobro utemeljiti i učvrstiti tako da BiH zauvijek bude zemlja mira i ljubavi.
BUKA: Rekli ste da je ovo hod za pomirenje. Kako kao građanin i vjernik gledate na odnose među narodima u BiH? Vidite li uzrok zašto se narodi još uvijek nisu pomirili?
Rane rata su sigurno jako duboke i potrebno je određeno vrijeme da se stanje smiri. Ali nakon tog vremena, potrebno je ući s Bogom u to osjetljivo područje. Da sam krenuo bez Božje ljubavi i pomoći, odustao bih drugi dan. Ali Bog mi je davao snagu iz dana u dan i slao me na mjesta gdje su stradavali i Hrvati, i Srbi, i Bošnjaci – tamo sam padao na koljena iz ljubavi prema svakom čovjeku, molio za oprost i opraštao u Božje ime. Smatram da svi mi trebamo biti iskreni prema sebi i pokajati se – i Hrvati, i Srbi, i Bošnjaci. A kada se pokajemo, tada će naše srce ozdraviti, doživjet ćemo jedno oslobođenje, i onda će doći veliki blagoslov.
BUKA: Jeste li imali obeshrabrujuće komentare i jesu li vam ljudi postavljali pitanje: “Što će ti to uopće?”
Sigurno da je u početku, kada sam donio odluku, nekim ljudima to bio šok jer podvig je malo radikalan i na prvu zvuči pomalo ludo. Ali Biblija kaže: “Lude svijeta izabra Bog da posrami mudre.” Zato smatram da se treba ohrabriti za sve ono što ti Gospodin stavi u srce – jer ako kreneš analizirati i razmišljati, prije ćeš odustati nego što ćeš krenuti. Ako se stvarno prepustiš u Božje ruke bez puno analiza i kontrole, Bog će ti pomoći i sve će biti dobro. Sigurno da možda pojedinci i danas misle da je nemoguće da će ovaj križ oprosta pomiriti tri naroda. Ja smatram da ja ne mogu promijeniti BiH, ali ono što mogu je početi od sebe i dopustiti Bogu da preko mene zapali prvu svijeću, a preko vas drugu, treću, petu… Bog je pokazao koliko je moćan i velik i stvarno je zapalio jedan požar ljubavi koji je obuhvatio cijelo stanovništvo BiH i jako sam ponosan na to.
BUKA: Mnogi su vam se pridružili na putu. O kolikom broju ljudi se radi i koliko je to savezništvo trajalo?
Što se tiče ljudi – desetak dana hodao sam sam jer je Gospodin htio da provedem određeno vrijeme s Njim u samoći, jer neke bitke čovjek mora proći sam. No više od 30 dana hodao sam s ljudima – nekada bi bilo dvoje, nekada petero i više. Jučer ih je bilo 150. U Domanjevcu je čak 200 ljudi hodalo sa mnom, a na Kupresu isto blizu 200. Smatram da križni put mora biti inicijativa koja uključuje samoću, ali i zajedništvo s ljudima. No ovo je najviše meni osobno koristilo – jer najviše je Bog meni srce otvorio za čovjeka, i najviše sam se ja promijenio kroz ovu inicijativu. Koliko god sam dao drugima, drugi su meni dali sto puta više.
BUKA: Kako ste odabrali prvu i posljednju destinaciju?
Želja je bila započeti iz Međugorja, s Križevca – želja je bila da sve započne s Blaženom Djevicom Marijom, jer ona je Isusova majka, Božja majka, majka svih naroda, pa tako i BiH. Želja je bila započeti s Marijom u Međugorju i kad smo napravili zemljopisni krug i vidjeli da će tisuću kilometara pješice završiti u Rami, želja je bila završiti također s Gospom – Gospom Ramskom.
BUKA: Susretali ste katoličke, pravoslavne svećenike i imame. Kako ste se osjećali dok ste molili u pravoslavnim crkvama i džamijama? Jeste li osjećali da molite istome Bogu?
Jesam, stvarno. Jako sam lijepo dočekan od mnogih efendija i hodža, imao sam priliku biti dva puta u džamiji i 4-5 puta u pravoslavnim hramovima, te na mnogim spomen-obilježjima gdje su stradavali i Bošnjaci i Srbi – muslimani i pravoslavci. Ponizna i iskrena srca došao sam se pomoliti za žrtve, za obitelji stradalih, i da se pokaju oni koji su činili zločine – s koje god strane dolazili. Stvarno sam predivno dočekan od predstavnika vjerskih zajednica – kako katoličkih, tako i pravoslavnih i muslimanskih. Drago mi je da sam upoznao puno dobrih ljudi i da se stvorio mir, zajedništvo i kvalitetan dijalog među nama. Gospodin me stvarno iznenadio koliko BiH ima predivnih ljudi i ljudi koji vjeruju u Boga. Uistinu, nebeski Otac nas je sve stvorio i stvorio nas je s jednakom ljubavlju i nježnošću – svi smo mi njegova stvorenja. Osjećao sam duboki mir dok sam molio zajedno s pravoslavcima i muslimanima, jer naš Bog je Kralj mira i mir je potreban svakom čovjeku.