Nedavno sam sreo svog starog školskog drugara iz osmogodišnjih i gimnazijskih dana, mog vršnjaka, koji je kao i ja preživio Domovinski rat,(s kakvim posljedicama je drugo pitanje),kojeg sam ja zvao Matan po uzoru na onog Matana iz kultnih Prosjaka i sinova, a sve zbog toga što je njega bilo praktično nemoguće zaskočiti, koji je imao uvijek rješenje za sve probleme, koje je u dosta slučajeva rješavao na duhovit i šaljiv način.
Sretali smo se ja i on i nakon Domovinskog rata, no on je za razliku od mene dobio uhljebljenje u HT Eronetu, dok sam ja jedno kraće vrijeme bio djelatnik u PU Široki Brijeg u koju sam upao „greškom“ jer ovakvi kao ja nikada ni pd kojim uvjetima ne mogu raditi niti u jednoj JU ili JP, jer u njih ne pripadaju ideološki, a koju sam nakon nekoliko godina napustio jer nisam mogao podnijeti vraćanje ćiriličnih natpisa na osobne dokumente, jer je ćirilica , zapravo njeno definitivno ukidanje s hrvatskih osobnih dokumenta nakon Domovinskog rata zapravo bio jedan od razloga zašto sam uopće i krenuo u taj rat.
S obzirom kako je moj „drugar“ bio uposlen u poduzeću u koje se nije moglo ući a još uvijek i ne može ući bez članske iskaznice stranke HDZ BiH, a on je ideološki blizak meni, pitao sam ga kako je upao u to poduzeće na što mi je on odgovorio kao s nokta: “Prijatelju ako neprijatelja želiš podrobno upoznati moraš mu se uvući u redove!“
Nakon što smo razmijenili informacije o stanju u našim obiteljima ali i inače moj“Matan“je po svojoj staroj navici „podvaljivanja“rekao mi slijedeće:
-Nedavno sam se prijatelju ispovijedao kod jednog svećenika i on pita što sam zgriješio. Ja mu odgovorim kako mi je teško reći, no on je inzistirao a ja sam taj odgovor izbjegavao.
-Pa po Bogu reci više, Bog je milostiv, on će ti sve oprostiti, nakon čega sam ja osokoljen i smekšan rekao mu:
-Oče fratre ja uživam kad netko pati.
-Kako to? reče on.
-To nikako nije dobro.
-Koji je razlog pa ti uživaš u nečijoj patnji?
-Ama, oče fratre ja uživam što komunisti pate jer su izgubili parlamentarne izbore u RH.
Fratar nakon toga kao oslobođen nekog tereta odmahnu rukom energično i reče:
-To se ne računa!“
-Ama kako se ne računa, ja uživam što oni pate jer su izgubili izbore- ja sam bio uporan.
-Zar to nije grijeh što ja uživam a oni pate?
-Ajde, ajde pusti to, ima još ljudi koji čekaju red za ispovijed-reče mi fratar i otpusti me iz ispovjedaonice sa smiješkom.
Nakon što mi se prijatelj Matan na taj način povjerio ja mu rekoh kako se ja upravo ovih dana osjećam kao on kad su komunisti izgubili izbore u RH. Ja naime iskreno ovih dana uživam što svi oni koji su napadali, difamirali, omalovažavali, vrijeđali, ponižavali, lagali, izrugivali Marka Perkovića Thompsona, isključivali mu mikrofon, branili mu nastupe u mnogim gradovima u RH, pa čak i inozemstvu, sada čupaju kosu i grizu nokte blago rečeno što je on uspio ono što nitko nikada prije njega nije uspio u svijetu za jedan jedini koncert prodati 500 000 ulaznica a prodao bi ih zasigurno milijun i pol da ih je toliko pušteno u prodaju.
S obzirom kako je to njima svima bolni udarac protiv kojeg nemaju lijeka ja sam ovih dana iskreno happy, mogu letjeti kao ptica i uživati leteći gledajući odozgo njihove pokunjene i spuštene nosove do zemlje kojim mogu gotovo dodirnuti i zemlju po kojoj hodaju.
Trebam li se za to ispovjediti, kao što je to učinio moj Matan pitanje je za čitatelje ovog teksta?
