KAZALIŠNI redatelj Oliver Frljić dao je veliki intervju za HRT gdje je govorio o svom kazališnom radu u inozemstvu te društveno-političkoj situaciji u Hrvatskoj.
“Ja mislim da je nestalo kritičko mišljenje. Evo, pogledajte Hrvatsku, tu se desant na institucije koje je započeo s jednim od meni najdražih ministara kulture Zlatkom Hasanbegovićem nastavlja. Stvari koje su bile abnormalne prije desetak godina su se normarizirale. Ovdje je stalno normalizacija abnormalnog, kako je jednom Viktor Ivančić rekao i to gledamo na dnevnoj bazi”, kazao je.
Frljić: U Hrvatskoj je stalno normalizacija abnormalnog
Ono što bi trebalo biti neprihvatljivo civilizacijski, postaje normalno. No nije to problem samo Hrvatske. Cijela Europa je, prem Frljićevu mišljenju, u sličnom problemu. Kad je riječ o umjetničkim slobodama, one su, prema Frljiću, uvijek imale granice. No zadaća svake prave umjetnosti je da ide preko tih granica.
“Dakle, u ovom društvu je vrlo jasno, ima niz tema o kojima se što i kako može reći. Recimo Crkva, Domovinski rat, HDZ. Smijemo to reći na HTV-u, by the way?… Ja mislim da propitivati ono što je izvan prostora nekog kritičkog diskursa, to bi trebala biti zadaća umjetnosti”, kaže. Frljić kaže da je upravo to radio i da je zbog toga što je postavljao pitanja koja se ne smiju postavljati imao problema gdje god je radio.
Iako više ne živi u Hrvatskoj, čini se da ga Hrvatska ne može zaboraviti. ” Pretpostavljam da govorite o nekoj službenoj politici i svim ovima koji su glasnogovornici te službene politike koji me napadaju na neviđeno. Ja mislim da sam odavno postao ‘crvena krpa’. Nitko nema pojma što ja radim, gdje sam itd. To je pokazalo ovo u Benkovcu.
Predstava koja je nastala prije 14-15 godina, koja govori o mojoj obitelji prije rata u Bosni i nekim intimnim stvarima koje su se tamo događale postala je problem ovdje. Smiješno mi je bilo i tko me branio i tko me napadao. Jednako je apsurdno”, izjavio je Frljić.
“Ne vrijeđam Domovinski rat, tko propisuje što je uvreda”
Što se tiče optužbi da u svojoj predstavi vrijeđa Domovinski rat, Frljić kaže da to nije tako i da on ne vrijeđa nikoga. “Tko propisuje što je tu uvreda. Tu bih mogao postaviti sto nekakvih pitanja. Ali, kritički progovarati o Domovinskom ratu, ja mislim da bi to trebalo biti legitimno pravo svakog građanina i građanke ove zemlje. Ili je to nešto beyond critisism. Pokušavao sam shvatiti da li, ne znam, možda trebamo kolektivno zašutjeti o tome”, kaže.
O korištenju zastava u svojim predstavama, koje su za neke, očito, svetinje, Frljić kaže da je na taj način na najbrže dobio reakciju i najširu narodnu mobilizaciju.
“Dobar primjer je sve ono što se događalo u HNK u Rijeci, gdje je u jednom trenutku, koliko smo imali publike unutra, imali smo i ispred. Ja sam doživljavao te ljude koji su bili vani, prosvjedovali, kao i našu publiku i naše izvođače. Mislim da je to ono kad se govori o proširenoj društvenoj izvedbi. Dakle, kazalište nije samo ono što gledamo na sceni nego i način na koji ono može izvršiti jednu širu društvenu mobilizaciju i gdje možemo pokazati određene društvene kontradikcije koje idu izvan tog zatvorenog, izoliranog prostora”, govori.
Kritičari u Hrvatskoj mu često spočitavaju da njegove predstave i nemaju neku estetsku vrijednost nego da mu je jedino cilj vrijeđanje i provokacija. Da vrijeđa temelje kao što su obitelj, nacija, vjera.
“Zar netko ima monopol na to kako se ovo društvo voli?”
“Ja radim već dugi niz godina vani zato što mi predstave nemaju nikakvu estetsku vrijednost. Sva ta priznanja koja sam dobio za svoj rad, ovakva ili onakva, vjerojatno su isto tako po stričevima i babama dobiveni.I pitanje je što je uopće ta estetska pozicija s koje se ono što ja radim pokušava diskvalificirati.
Da li je to estetika Thompsonovih koncerata ili malograđanska kultura koja se vrti oko zagrebačkog HNK… Ja mislim da je zadaća umjetnosti propitivanje estetskih normativa. Zašto je ovo, zašto se ovo označava kao lijepo, a ono? Zašto je taj jedan vrlo uski malograđanski koncept kulture ono na što bih ja trebao pristati?
“Ja ne znam što je provokativno u tome da se kaže ono što cijelo društvo zna… Ako ovdje govorimo da se dogodila pljačka društvene imovine, da je planski stvorena jedna društvena kasta, da su socijalne razlike puno veće neko u nekom drugom periodu kojeg se ja sjećam, ne vidim što je u tome provokativno. Ne razumijem. Mislim da je taj termin provokativno nešto što se samo koristi da bi se vršio napad na mene od strane ljudi koji se politički ne slažu sa mnom.
“Sloboda govora i sloboda govora mržnje nisu iste stvari”
Zar netko ima monopol na to kako se ovo društvo voli i kako se smije reprezentirati u umjetničkom ili nekom drugom radu, pita se Frljić. Naprotiv, kaže, on voli sva društva. “U svakom društvu u kojem se nađem ja pokušavam ukazivati na probleme tog društva. To je način na koji ja doživljavam ljubav prema odr. društvenoj zajednici”, kaže.
Postoje li granice umjetnosti? Sve ono što ugrožava tuđu slobodu prostor je gdje bi se trebale uspostaviti granice, kaže Frljić. “Ja svakako ne bih htio da moja sloboda isključuje nečiju slobodu… ali, sloboda govora i sloboda govora mržnje nisu iste stvari. A kod nas često miješaju te dvije kategorije”.
S godinama, kaže Frljić, trudi se biti oprezan sa svojim jezikom. “Ako govorimo jeziku koji govorim, trudim se biti s njime oprezan. Ali oprezan sam i sa svojim kazališnim jezikom. Znam da nemam više svo vrijeme ovog svijeta i pokušavam nekako dozirati to što hoću reći, kako hoću reći. Ne u smislu da želim učiniti manje konfrontirajućim.
Bavim se puno više formom, ja bih rekao, u ovom trenutku gdje sam sad. I naravno da ovi koji me napadaju nemaju pojma o tome niti su svjesni gdje sam, što sam i kako sam, zaključuje Frljić.