Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Nema tko proteklih dana, pa i tjedana, nije govorio o Miloradu Dodiku, bošnjački političari i pripadajući im mediji najčešće u prošlom vremenu. Pritom su – zanimljivo – u svađi vladajućih i oporbenih bošnjačkih političkih odličnika u „slučaju Baja“ rabljene i razne metafore. Iz, dakako, životinjskog carstva. Ponajprije! Prvi je počeo Bakir Izetbegović.
Baštineći pritom Babine osjećaje spram majčice Turske, posegnuo je Alijin jedinac i za turskom narodnom poslovicom koja kaže: „Nisu krivi vukovi kad nastrada stado, krivi su pastiri.“ A tumačeći ovu mudrost, Izetbegović II. tvrdi kako su krivi nesposobna Trojka i neodgovorni stranci koji su uklonili branu, SDA, i omogućili silama koje nasrću na BiH da se razmašu.
Tigar ili slon?
Jasno, sile koje nasrću, kako to vidi poklonik turske narodne mudrosti, su Srbi i Hrvati, zapravo vukovi – Milorad Dodik i Dragan Čović. Slijedom, dakle, staroga narativa u Bošnjaka kako su, više-manje, svi Srbi i Hrvati četnici i ustaše, a Bošnjaci meleci (anđeli) koji lete po Bosni (napaćenoj) i dijele svaku sreću. Svakomu! No, o četnicima, ipak, malo kasnije…
I onda su se javili „trojkaši“ vjerujući kako im je zasluga za Miletovo političko umirovljenje golemo. Podsjećaju pritom nekoć prvog u Bošnjaka kako je (to) bilo dok je on s eresovskim voždom tikve sadio. „U Izetbegovićevim očima Dodik je slon pred kojim sve drhti, ali mi smo pokazali kako je on samo tigar od papira. Ne može on prežaliti njegovo umirovljenje jer je sam igrao po taktovima njegove harmonike u Predsjedništvu“, sjetili su se evo dana kada je u sarajevskoj Titinoj 16 makar povremeno znalo biti prilično veselo.
Ipak, dva-tri dana kasnije „tigar od papira“ bio je u prigodi zvati svoga harmonikaša, legendu iz Predsjedništva BiH Miroslava Matića, i zapjevati onu njegovu Ne može nam niko ništa – njemu naročito. Sredinom prošloga tjedna Glas Srpske, pozivajući se na više izvora, objavio je kako bi Sjedinjene Američke Države mogle ukinuti sankcije predsjedniku Srpske (u mirovini….), njegovim suradnicima i članovima obitelji. Slijedom čega su – jer tko će Srbima vjerovati! – bošnjački mediji u tzv. većem entitetu provjerili ovaj srpski muštuluk. I, zbilja, pitanje je samo dana kada će osim Dodikovu jatu sankcije biti skinute i tvrtkama koje su se našle na listi Kancelarije za kontrolu strane imovine SAD-a. Čeka(la) se dok su nastajali ovi redovi još samo službena potvrda.
Bećirović (opet) u Kući cvijeća?
Što je aktualiziralo nedavni intervju Zlatka Lagumdžije Federalnoj televiziji koju je, inače, svojevremeno i uređivao. Iz sjene. Taj aktualni bh. veleposlanik u Ujedinjenim narodima nema dvojbe oko toga da su Dodik i NSRS bili pod pritiskom međunarodne zajednice te su (tek) u takvim okolnostima povukli zaključke i zakone koje je Ustavni sud BiH ranije proglasio neustavnim. Pritom, baš kao i veliki dio srpske oporbe, drži kako je prodao RS za svoju slobodu i upravljanje nekim procesima, ne više službeno, nego, tvrdi bivši lider SDP-a, po principu svojih uzora koji na Siciliji dosta dugo imaju tradiciju.
Međutim, osim što ga – bez ikakve dvojbe – promovira u kuma, nekadašnji ravnatelj entitetske televizije ima ipak neke, samo istina nakratko, nedoumice. „… Sad mogu ući u neku analizu što on stvarno misli: Je li četnik light, je li partizan, je li četnik hardcore, ali nevažno je što on misli. Bitno je ne samo što vi mislite, bitno je što vi kažete i odražava li to ono što mislite, a još je važnije što vi radite. Po onome što radi, on je četnik iz udžbenika, ili nacionalist s dna kace“, nije se – čak niti na East Riveru – Lagumdžija riješio partizanske nomenklature. I logike… Rezultat koje je i njegovo veličanje „velike pobjede“ državnih institucija, poglavito njegova ex-pionira (malenoga) Denisa Bećirovića koji je na Baju udario preko Ustavnog suda. Je li prije toga – kao nekada – taj jedan od dvaju bošnjačkih članova troglavoga bh. državnog vrha pohodio Kuću cvijeća i raportirao vrhovnom komandantu kako će udariti na „četnika iz udžbenika“, Lagumdžija ne zna.
Kao što nije znao ni što se iza brijega valja kada je na (bošnjačkoj) entitetskoj televiziji pao u sevdah glede tzv. umirovljenja „nacionalista s dna kace“, pa će evo Dodik – sa sve, kazali bi braća Srbi, onom crvenom (Trumpovom) kapom – uskoro preko Velike bare. Možda i da se zahvali američkome predsjedniku za ovu gotovo senzacionalnu američku aboliciju.
Može i DVD
O čemu bi trebali razmisliti i bošnjački nacionalisti, pa i oni medijski koji su se sprdali s čestim „penzionerovim“ pohodima majčici Rusiji na rukoljub Vladimiru Putinu. Konačno, baš je nedavno s Međunarodnog raspravnog kluba Valdaj iz Sočija, gdje se s ruskim predsjednikom susreo deveti put (!), poslao poruku kako je prikupio dodatnu snagu te kako će – ako ništa drugo – formirati nevladinu organizaciju. Sada, nakon (makar i samo navještenja) vijesti iz SAD-a, jasno je da se samo šalio.
Zapravo, za razliku od uvjerljive većine bh., osobito bošnjačkih, dužnosnika, Putinov eresovski pouzdanik mogao bi osnovati Dobrovoljno vatrogasno društvo i s te pozicije imati veći utjecaj na političke procese u Bosni i Hercegovini negoli oba bošnjačka tzv. šefa države. Otužnim se zato čine (i) primjedbe eresovske opozicije na račun toga što i dalje u Palači predsjednika RS-a prima goste. Palača je, naime, tamo gdje je Dodik. Bude li htio „dvor“ premjestiti u Laktaše, otuda će voditi Srpsku. Izvanredni predsjednički izbori u RS-u zakazani za 23. studenoga ništa tu neće promijeniti. Što bi kazao bivši član Predsjedništva BiH i ex-reformist (kao i Dodik) Nenad Kecmanović, on ne ovisi o službi, nego služba ovisi o njemu. I tako od ’98. kada je prvi put sjeo u premijersku fotelju. U američkom aranžmanu…
Vratimo se, međutim, političkom analitičaru s početka teksta, Izetbegoviću mlađem, zapravo tandemu Izetbegović & Lagumdžija koji – onako baš bošnjački – isto misle o Hrvatima i Srbima. S tim što je ovaj drugi, vidjeli smo, s istriverske distance trenutačno malo više zaokupljen „četnicima“.
Prijevara stoljeća
Poslušajmo, ma koliko to bilo teško, što je lider SDA govorio na FTV-u potkraj rujna o hrvatskoj-srpskoj sprezi, toj omiljenoj temi u Bošnjaka. Posebice kada je riječ o Izbornom zakonu. „Ljudi se još uvijek boje sprege u Predsjedništvu – člana koji bi bio po izboru Čovića i člana koji bi bio po izboru Dodika. Plaše se ljudi koji vole ovu zemlju“, misli (…) povremeni član kolektivnog bh. rukovodstva, abolirajući zapravo aktualnog bh. veleposlanika u UN-u, koji je u studenome 2006. prvi put instalirao Ljiljana Zlatnog u hrvatsku predsjedničku fotelju i tako pokazao put temeljnoj u Bošnjaka da guraju „poštenog Hrvata“ sve do četvrtog mandata koji mu istječe iduće godine, na 20. obljetnicu združene bošnjačke prijevare stoljeća.
Govoreći o Dodikovim motivima da igra „hrvatsku utakmicu“, omiljeni Bajin lobist Rod Blagojevich naglašava u Washington Timesu strah od otvorena cilja bošnjačkih lidera stvoriti centraliziranu muslimansku unitarističku državu
U takvu ozračju, ne, doduše, prvi put, Dodik je sredinom listopada progovorio o trećem entitetu u Banjoj Luci gdje je ugostio Dragana Čovića i Borjanu Krišto koji se, zanimljivo, nisu obazirali na „troglavo“ državno uređenje uz domaćinovo glasnogovorništvo. Nisu ga, međutim, svojom šutnjom obeshrabrili. Štoviše! Samo nekoliko dana nakon ovoga pohoda visoke hrvatske delegacije eresovskoj metropoli, Bajin lobist Rod Blagojevich objavio je kolumnu u Washington Timesu, u kojoj zagovara treći entitet kao rješenje za trenutačnu zamršenu političku zbrku u BiH. Govoreći o Dodikovim motivima da igra „hrvatsku utakmicu“, kolumnist toga američkog dnevnika naglašava strah od otvorena cilja bošnjačkih lidera stvoriti centraliziranu muslimansku unitarističku državu.
Jasno, osim što je na platnom spisku WT-a, rečeni je lobist i na Bajinom „kazanu“, dakle nije baš predisponiran biti objektivnim. Gotovo istovremeno iz Sarajeva su mu pak odgovorili kako je treći entitet realan baš koliko i secesija RS-a.
Kako je govorio Izetbegović II.
Međutim, samo nekoliko dana prije no što će osvanuti ovaj tekst, Izetbegović je – bjelodano zapravo započevši predizbornu kampanju – na tribini SDA progovorio o tomu kako je Bošnjaka u BiH više od pola te da neće trpjeti diskriminaciju u institucijama, nego će – čim se vrate na vlast – inzistirati na proporcionalnoj nacionalnoj zastupljenosti.
Na različit je način tumačena ova njegova najava. Željka Cvijanović, primjerice, drži kako prijeti kršćanima. Što je, ipak, malo nategnuto, ali vjerojatno milozvučno američkim ušima. Poglavito stavi li se ovo inzistiranje na tomu koga ima najviše u kontekst Islamske deklaracije. Naime, u tome programu islamizacije Muslimana i muslimanskih naroda, Alija, uz ino, tumači kako se „islamski poredak može ostvariti samo u zemljama u kojima Muslimani predstavljaju većinu stanovništva. Bez ove većine, islamski poredak se svodi samo na vlast (jer nedostaje drugi elemenat – islamsko društvo) i može se pretvoriti u nasilje“.
O tomu je li nasljednik čitao ovo djelo (…) svoga oca, ne treba dvojiti. Uz to, Mile rado – iz vremena kada je s Bakirom dijelio vlast na državnoj razini – svjedoči kako je Islamska deklaracija (uvijek) na njegovu radnom stolu. Pa, ako to zna Dodik, nema razloga da ne znaju i Amerikanci. O Rusima da i ne govorimo.
Zato, kad je riječ o tomu koliko je treći entitet realan, ne treba nagliti. A što se (samih) Hrvata tiče, ni čekati da se o njemu govori samo u entitetu u komu su etnički očišćeni. Bez obzira na to je li glasnogovornik u mirovini ili nije.