Piše: Žarko Lasić
Kamen i istina
Ne tako davno, u središtu Širokog Brijega stajao je partizanski spomenik, podignut u čast poginulima u „zauzimanju“, ili kako su oni govorili, „oslobađanju“ grada. Bio je to hladan, bezimeni kamen, bez križa, bez natpisa — samo nijemi simbol jednog vremena koje nije dopuštalo da se o njemu previše pita. Nije se smjelo ni pomisliti da ga se ošteti, a kamoli ukloni.
Godine su prolazile, a kamen je stajao — kao stražar šutnje.
Sve dok nije došlo novo vrijeme, vrijeme pravog oslobođenja.
Tada se pojavio bager, ne kao oruđe rušenja, nego kao alat istine.
U nekoliko snažnih udaraca kamen se srušio, a ispod njega otkrila se stvarnost koju su desetljećima skrivali.
Ispod spomenika, pod slojevima zemlje i laži, ležale su žrtve istih onih koji su se nazivali osloboditeljima. Ljudi bez imena, bez križa, nabacani u jamu i prekriveni kamenom da šute zauvijek.
Prije rušenja, digla se medijska galama: „Kako se usuđujete dirati svetinju?“
A ta „svetinja“ bila je upravo suprotno — kamen pod kojim je zakopana istina.
Kad je bager skinuo sloj po sloj kamena, ogolio je i sav teret laži.
Istina je izišla na svjetlo dana, a žrtve su napokon dostojno pokopane.
Sve ono što se desetljećima znalo, ali nije smjelo izgovoriti, sada je postalo jasno svima.
Pišem ovo zbog Jasenovca, zbog svake zakopane istine i svake šutnje koju čuvaju spomenici bez imena.
Jer nema istine bez bagera — on ruši kamen, ali gradi pravdu.
On ne razara povijest, nego je oslobađa.