Crkva je već dulje na svom „krivolovnom, vratolomnom putovanju kroz vrijeme“ (Chesterton). Ovdje u Međugorju, na sjeverozapadnom rubu Hercegovine, katoličanstvo je dominantno kao islam u Saudijskoj Arabiji: potpuno određuje identitet. Tko je katolik, automatski je Hrvat. Ali možda je ovo mjesto, u svoj svojoj vjerskoj gorljivosti, ipak oaza ozdravljenja u ovoj neuspjeloj državi Bosni. Nakon Daytonskog sporazuma iz 1995., nakon petogodišnjeg klanja, vlast rotira svakih osam mjeseci između katoličkih Hrvata, pravoslavnih Srba i muslimanskih Bošnjaka, pa većina proračuna odlazi na plaće službenika.
Ovdje je to mjesto čuda, to je sigurno – šum molitava, krunica i ispovijedi, a nad svime Marija širi ruke. Mlada je, lijepa, s velikim srcem za sve koji joj se obraćaju. Prije četrdesetak godina pojavila se ovdje.
„Bio sam na putu natrag da gledam drugo poluvrijeme košarkaške utakmice kod prijatelja – kad mi se ukazala Gospa.“ „Gospa“ je hrvatski naziv za Majku Božju. Ivan Dragičević imao je tada šesnaest godina, a danas je naočalast, s malim trbuhom i sivom svilenom košuljom, oženjen u Bostonu, s troje djece. Ivan tečno govori engleski, ali o ovom susretu želi pričati samo na hrvatskom. Moj suputnik Filip prevodi. Što je Djevica rekla? „Trebamo se moliti za mir, ispovijedati se, ići na misu, ali prije svega moliti za mir.“ To je bilo prije četrdesetak godina, 24. lipnja 1981., na dan svetog Ivana Krstitelja. Sve to budi osjećaje u mojim katoličkim prsima. Tu je čuđenje nad proročanskim zazivanjem mira od Majke Božje u olovnoj tišini komunizma, deset godina prije balkanskog masakra.
Sakrament i tajna
I još jedan osjećaj se budi: sumnja, jesu li sva ta Marijina ukazanja bila stvarna, koja u katoličkom svijetu nisu rijetkost – poznata su iz Lurda, Fatime, Guadalupe.
A kako je rekao kardinal Müller, bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere? „Istina je presudna.“ U slučaju Međugorja, Crkva ima poteškoća. Mjesni biskup isprva je ukazanje proglasio autentičnim, no zatim je odlučno prešao na stranu koja ga odbacuje. Je li to bilo zbog trenutačnog neprijateljstva komunističko-ateističke doktrine i progona svećenstva? Policija je postavila barikade na putu do brda ukazanja, kamo su odmah krenule tisuće.
Franjevački pater Tomislav Pervan, koji nam se pridružio u restoranu hotela „Grace“, uvjeren je u autentičnost ukazanja. Odmah nakon priča o ukazanju pohitao je iz svog novicijata u Humcu i susreo se s djecom. Njihov ozbiljan stav duboko ga je dirnuo.
Je li ispovijed – hokus pokus
„Gospa je, kako su djeca pričala, pozvala i svećenike da štite vjeru – to nije poruka djece.“ Od tada služi u Međugorju, koje je rodilo svjetsku zajednicu – dosad je ovamo hodočastilo 25 milijuna ljudi. Dolaze da se ispovjede, da skinu teret grijeha i promijene živote.
„Dirljivo je i za mene kao ispovjednika kako ljudi polažu ispovijed svog života, olakšavaju dušu, često uplakani.“ Hokus-pokus? Za protestante sigurno („Pecca fortiter!“, uzviknuo je Luther, teolog milosti, „griješi hrabro!, već je odlučeno hoćeš li biti spašen“), a briljantni katolički podrignik James Joyce ismijavao je ispovijed na neodoljiv način u „Uliksu“.
No da svakodnevno skupljamo grijehe, to bi danas potpisali čak i Zeleni. Samo izvlače pogrešne zaključke. Ispovijed je sakrament i tajna. „Već na večer Uskrsa“, kaže pater Tomislav, „Isus je sam svojim učenicima dao taj dar, taj zadatak: ‘Kome oprostite grijehe, oprošteni su im; kome uskratite oprost, uskraćen im je.’“
Kasnije, u nježno ružičastom večernjem svjetlu, pod smolastim mirisom borova, stajem u red pred ispovjedaonicu patera Tomislava pokraj hodočasničke crkve. Oko pedeset svećenika ispovijeda, pred svima dugi redovi, a još ih ima uz vanjski zid crkve, pa i pod čempresima prema areni. Svećenici na stolicama, na svim svjetskim jezicima – iza kartonskih znakova s nacionalnim bojama – naginju se prema šapćućim vjernicima.
Oni koji se ovdje okupljaju, vjernici su koji svoju Crkvu ne miješaju s nevladinom organizacijom. Ne žele mamiti izbjeglice na more velikim obećanjima spašavanja pod zastavom Antife i sami sebi pljeskati. Ne žele vladati klimom, ne pomišljaju da budu stvoritelji, nego se prisjećaju onoga što je važno, vjerni apostolskim riječima: „Gospodine, kamo ćemo poći? Ti imaš riječi vječnoga života.“ To su vjernici koji znaju da se danas prije svega krši prva zapovijed: „Ja sam Gospodin, Bog tvoj. Nemaj drugih bogova uz mene.“ Jer danas većina kruži oko sebe i sami su sebi bog. Miješaju kršćansku ideju da smo stvoreni na Božju sliku – čemu dugujemo dostojanstvo čovjeka – s drskošćuda smo Mu jednaki.
Matthias Matussek je njemački novinar, publicist i pisac, rođen 9. ožujka 1954. u Münsteru..
Izvadak iz reportaže iz 2021. godine