Kaže naš narod: ničija nije do zore gorjela. I doista, svaka vlast koja se igra s narodom, s njegovim osjećajima, s njegovim vrijednostima, kad-tad se ugasi. Samo što dok gori ostavlja ožiljke.
U što se pretvorio Zagreb, naš glavni grad? U poligon za ideološke eksperimente onih koji nisu nikada sanjali hrvatsku slobodu, nego su je naslijedili kao “nužno zlo”. Danas ti isti, samozvani moderni “Možemovci”, mijenjaju ulice hrvatskih velikana, i to ne zato što su ti ljudi činili zlo, nego zato što nisu po mjeri onih koji i dalje u srcu nose jugoslavensku nostalgiju i crvenu zvijezdu kao svoj sveti znak.
Gradonačelnik Tomašević, potomak jedne sasvim druge Hrvatske, one koja se nije borila ni 1991., ni 1941., najavljuje kako će zabraniti koncert Marka Perkovića Thompsona u Areni Zagreb, ako izgovori stari hrvatski pozdrav “Za dom spremni”. Taj pozdrav pod kojim su naši suborci ginuli, taj poklič koji je mnogima bio zadnji krik u rovovima, danas bi se, eto, trebao zabraniti u slobodnoj, samostalnoj i neovisnoj Hrvatskoj!
Pitamo se: Gdje su hrvatski branitelji?
Gdje su oni koji su stajali na prvoj crti kad je bilo najteže, koji su bez oružja i logistike branili Domovinu?
Gdje su hrvatski domoljubi, katolički laici, profesori, novinari, ljudi koji su ’91. dizali glas protiv nepravde?
Zašto šute dok se ponovno gaze hrvatske vrijednosti, dok se ponižava naš identitet, dok se hrvatski ponos prikazuje kao ekstremizam?
Je li Hrvatska, nakon svega što je prošla, ponovno pala ovaj put šaptom, pod čizmom nasljednika komunističkih egzekutora? Zar su baštinici jugoslavenskih struktura danas ti koji određuju što je “prihvatljivo”, a što “ekstremno”? Je li to ona Hrvatska za koju su tisuće branitelja položile svoje živote, a deseci tisuća ostali bez dijelova tijela, zdravlja i dostojanstva?
Hoće li se u Hrvatskoj roditi i neki novi vođa koji će je povesti pustinjom spasa?
Hrvatskoj ne trebaju vođe koji će pričati o reformama i strategijama, dok joj razaraju temelje.
Hrvatskoj trebaju ljudi koji će ustati koji će glasno reći da je dosta, da je hrvatska država sveta stvar, da je krv njenih sinova prevelika cijena da bi se šutjelo.
Europska unija u svojim rezolucijama jasno je osudila sve totalitarizme: nacizam, fašizam i komunizam. Samo, izgleda da se ta treća osuda kod nas ne smije spominjati. Dok se nacizam i fašizam s pravom osuđuju, komunizam se i dalje tolerira, njegovi simboli se uzdižu, a njegovi nasljednici sjede u saborskim klupama i odlučuju tko smije pjevati i tko smije voljeti Hrvatsku.
Ali, neka ne misle da će ta njihova svijeća dugo gorjeti.
Jer ničija nije do zore gorjela.
Ni ova njihova ideološka magla, ni njihova oholost, ni njihova samodopadna borba protiv svega što miriše na hrvatsko i katoličko.
Doći će jutro kad će se ponovno čuti hrvatska riječ bez straha, kad će se pjevati hrvatske pjesme bez zabrane, kad će se izgovoriti hrvatski pozdrav bez optužnice.
I tada će Hrvatska ponovno disati punim plućima onako kako su je zamišljali oni koji su stajali na bojišnicama i molili Boga da njihova smrt ne bude uzaludna.
Jer Hrvatska nije nastala u kabinetima, nego u rovovima.
I dokle god ima onih koji to pamte, ni ova zora bez svjetla neće dugo trajati.
Jer ničija nije do zore gorjela.
Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba