Piše: Žarko Lasić
Najava okruglog stola u Hrvatskom saboru na temu „Znanstveni pristup istraživanju žrtava Jasenovca“ izazvala je burne reakcije ljevice. Kao da je govor o Jasenovcu – ili, ne daj Bože, preispitivanje povijesnih činjenica – postao nedopušten čin.
Svojim poznatim stilom, SDP-ov zastupnik Siniša Hajdaš Dončić, čovjek s dva prezimena, ali jednom poviješću – onom koju ni sam ne zna je li istinita – uputio je pismo predsjedniku Sabora Gordanu Jandrokoviću tražeći da se skup zabrani. Možda bi, da može, i sam ponovno otvorio Goli otok za one koji misle drukčije. Pritom zaboravlja da je taj otok već odavno samo simbol jednog mračnog razdoblja.
Pitanje koje se nameće jest: zašto se toliko skriva istina o Jasenovcu?
Odgovor je jednostavan – jer bi se pokazalo da je politika čiji su današnji ljevičari nasljednici isprepletena lažima, manipulacijama i mitovima koji desetljećima oblikuju javnu percepciju.
Ako su toliko sigurni u svoju „istinu“, zašto onda bježe od dijaloga? Zašto ne iskoriste priliku da, kako kažu, „raskrinkaju revizioniste“ poput gospodina Vukića i drugih istraživača? Možda zato što znaju da nemaju ni dovoljno argumenata, ni znanja, a ni obraza koji može podnijeti suočavanje s činjenicama.
I tako, tiho, gotovo neprimjetno – priča o istini Jasenovca ipak se počinje otvarati. Na mala vrata, ali kreće se.
Hvala svima koji, unatoč pritiscima, ustraju na potrazi za istinom – ma kakva ona bila.