Piše: Vlado Marušić
Ja se, dušo, nisam mako iz 2000. i neke.
Tamo sam ostao među uspomenama, ranama, porazima i davnim obećanjima kako će nam jednom svanuti. Jutro s pjesmama i cvrkutom ptica na prozoru. Doduše nisam ostao u 90 i nekima kako to pjeva Marko Perković Thompson u svojoj pjesmi. Ja sam zapravo ostao u 2000 i nekoj jer su to godine mojih krajnjih nadanja i očekivanja koje su me slomile i prelomile, jer sam se nadao kako će upravo u to vrijeme moja kola krenuti uzbrdo a ne nizbrdo kako se dogodilo ne samo meni nego mnogima koje poznajem.
Neki su otišli trbuhom za kruhom, neki u grob, a neki kao ja zapravo u sebe.
Bili smo ljudi koji su znali što znači čast, zakletva i ljubav prema domovini. Znali smo i što znači izgubiti, ne samo suborca, nego i komadić duše sa svakom granatom i fijukom taneta pored ušiju i iznad glave koji je odnio dio nas.
I kad je rat stao, mislili smo sad će biti lakše.
Ali, nije bilo. Nikada nije.
Godine su prošle, a mnogi od nas su se razočarali ne samo u svijet, nego i u sebe.
Razočarali smo se u obećanja, u pravdu, u institucije, u ljude koji su se zaklinjali da nas neće zaboraviti.
Razočarali smo se u prijatelje koji su okrenuli glavu, u obitelji koje nas više ne razumiju, u vlastite sinove koji misle da smo živjeli u nekom filmu i u kojem još uvijek živimo. Mnogi od njih i dan-danas znaju reći:“J..o vas više taj vaš rat i vaše ratovanje, sad su druga vremena….“i to nas zaboli više od rana i gubitaka koje su naša pleća podnijela do sada.
Razočarali smo se čak i u Boga, jer ga više ne prepoznajemo u tišini naših praznih soba.
Zato mnogi traže utjehu gdje je nema u čašici više, u kladionici, u bingu, u dugim vožnjama bez cilja, u tišini šume ili u beskraju ceste po kojoj plovimo na putu za nigdje. The road to nowhere.
Neki traže sebe u tišini, neki u buci, a svi mi bježimo od istine da smo živi, ali se ne osjećamo živima.
Jer ono što nas je držalo brat uz brata, pogled u rovovima, nada kako sve ima smisla, sve je to nestalo.
Sad stojimo sami, svatko u svom ratu, bez metaka, ali s ranama koje ne zarastaju.
I dok nas mnogi vide kao kukavice jer biramo samoću, mi znamo da nismo kukavice.
Kukavice nisu oni koji su preživjeli pakao.
Kukavice nisu oni koji su gledali smrti u oči i ostali stajati.
Mi smo samo umorni junaci koji više ne znaju gdje pripadaju.
Ali još ima onih koji nas čekaju gore, tamo gdje nema politike, ni nepravde, ni poniženja.
Tamo gdje će nas opet dočekati suborci, oni koji su otišli prije nas, i gdje ćemo napokon razumjeti da istinski branitelji nikad ne prestaju ratovati.
Jer, i u miru oni vode svoje bitke.
Za istinu. Za pravdu. Za Boga.
Za onaj izgubljeni dio sebe koji su ostavili tamo negdje, u 2000. i nekoj.
Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba