Na svom Facebook profilu Ivan Pokupec objavio je tekst u kojem jasno i bez rukavica opisuje zašto anacionalna ljevica, unatoč svojoj zloćudnoj filozofiji, u praksi i dalje ima četiri ogromne prednosti nad hrvatskom desnicom.
Iako je u svojoj filozofiji podosta gluplja i nemjerljivo zlobnija, anacionalna ljevica u Hrvatskoj ima četiri ogromne prednosti pred hrvatskom desnicom. Upravo te prednosti im omogućuju da unatoč katastrofalnim politikama, stalno iznova ostanu relevantne i organizirane.
- ZAJEDNIČKI INTERESI ISPRED EGA
Kada dođe vrijeme izbora, ljevičari puno lakše ulaze u koalicije i suradnje. Spremni su staviti izborne ciljeve iznad svojih pojedinačnih egotripova, a kasnije se oko plijena već nekako dogovore.
Kod desničara? Nikad dogovora ni između ljudi koji dijele 90% svjetonazora i programskih tema. Svaki od njih misli da baš on mora biti #1, pa se zavade, posvađaju i na kraju izlaze na izbore samostalno – izbivši tako glasove jedni drugima.
- KREATIVNOST I AKCIJA
Koliko god da su njihove inicijative šuplje, parole isprazne i slogani glupi – ljevičari uvijek guraju nešto novo. Danas je to „klimatska kriza“, sutra „menstrualno siromaštvo“, prekosutra nešto treće.
Desnica na sve to reagira, umjesto da sama kreira i nameće teme. Osim prigodnih momenata vezanih uz Domovinski rat, Thompsona ili nogometnu reprezentaciju – desnica nema ni kreativnosti, ni inteligencije za nametnuti politički sadržaj.
- FINANCIJSKA I MEDIJSKA PODRŠKA
Ljevica uvijek može računati na lovu čike Soroša, na milijune iz proračuna i na dobro uvezanu dnovinarsku mrežu.
S druge strane, među imućnijim desničarima nitko ne želi odriješiti kesu. Važnije im je da se voze dobra auta i da njihovi žive lagodno, nego da se financira društvena borba. Rezultat? Desnica ima šačicu minornih medija koji se iz mjeseca u mjesec bore za goli opstanak i ne mogu konkurirati moćnoj propagandnoj mašineriji.
- MEĐUSOBNA PODRŠKA
Što god da netko od njih izjavi, koliko god idiotski ili ludo bilo, ljevičari se međusobno nikada ne glođu. U najgorem slučaju prešute gafove, ali nikada javno ne osuđuju jedni druge.
Primjer smo imali nedavno kada je Kata Šmajser pobrojala sve moguće dnovinarske laži o Charlieju Kirku i praktički podržala njegovo ubojstvo. NITI JEDAN ljevičarski zastupnik nije se ogradio od tog istupa!
Kod desnice – potpuno suprotno. Grmoja, Radić, Kolakušić, KVK… nikada ne propuste priliku da javno prozovu, pa čak i popljuvaju jedni druge.
Za kraj, valja reći: da, politički/interesno „lijevo“ i „desno“ često i ne postoji – svi oni znaju za koga u konačnici rade i gdje završava lovica.
Ali ideološki i svjetonazorski razlike ne samo da postoje, nego su sve jasnije izražene. I upravo na tom terenu ljevica uspijeva nametnuti svoje – dok desnica ostaje u raskolu i autodestrukciji.
Izvor: Ivan Pokupec
crodex.net