Josip Milić
U javnom prostoru često se ponavlja pojednostavljena teza kako su se Titovi partizani borili za Hrvatsku, ali protiv ustaškog režima i Nezavisne Države Hrvatske. To je notorna laž. Povijesne činjenice pokazuju da je svaka Hrvatska partizanima bila neprihvatljiva i nemoguća, a posebno demokratska. Partizanski pokret bio je usmjeren ne samo protiv fašizma, nego i protiv bilo kakve hrvatske državnosti koja bi mogla postojati izvan okvira buduće komunističke Jugoslavije.
Slučaj Vlatka Mačeka, vođe Hrvatske seljačke stranke zorno svjedoči o tomu. Maček nije podržavao NDH, ali je odbio prikloniti se partizanima jer je u njihovom pokretu prepoznao ideološki projekt stvaranja komunističke diktature. Nakon rata bio je progonjen, a zatim prisiljen na emigraciju. U svibnju 1945. morao je, da bi spasio glavu, bježati u Francusku, a kasnije u SAD.
Ban Ivan Šubašić, posljednji ban Banovine Hrvatske i čovjeka koji je pokušao demokratskim putem postići dogovor s Titom o federativnom uređenju države. Iako je Šubašić imao međunarodni ugled i podršku zapadnih saveznika, komunisti su ga brzo gurnuli na političku marginu čim je postalo jasno da se neće dopustiti nikakvo demokratsko uređenje države, a pogotovo višestranačje. Diktatura KPJ bila je aksiom. Šubašić je čak bio jedno kratko vrijeme od ožujka 1945. do listopada iste godine ministar vanjskih poslova Demokratske Federativne Jugoslavije. U listopadu je, kad je vidio način rada nove vlasti, podnio ostavku u Vladi i prešao živjeti u Zagreb. Partizani su mu sudili 1947. kao i ostalim HSS-ocima. Umro je 1955., a na pokopu u Zagrebu ispratilo ga je 10 000 ljudi.
August Košutić bio je suprug Mire Radić, kćeri Stjepana Radića. Nakon Šestosiječanjske diktature pobjegao je u emigraciju gdje je s Pavelićem održavao dobre odnose. Vratio se u zemlju 1937. godine te preuzeo dužnost dopredsjednika HSS-a. Nakon uspostave NDH ostao je u Zagrebu. Ustaški ga je režim više puta zatvarao 1941. i 1942. godine. Budući da je sudjelovao u uroti Vokić-Lorković da ne bi bio uhićen, pobjegao je na teritorij pod kontrolom NOP-a. Unatoč svemu tomu, komunisti su ga 1945. osudili na sedam godina zatvora. Nakon izlaska je bio i kasnije zatvaran. Radio je u tvornici „Rade Končar“ i bio pod neprestanim policijskim nadzorom. Do umirovljenja je živio baveći se strukom, daleko od politike. Umro je u 1964. godine.
Uhićenja HSS-ovaca 1947. bila su politički motivirana, a optužbe su se temeljile na navodnim „zavjerama protiv naroda“, „suradnji s inozemstvom“ i „pripremama za rušenje narodne vlasti“. Suđenje je imalo je sve karakteristike montiranog političkog procesa: bilo je javno, ali strogo kontrolirano, svjedoci i dokazi bili su režirani ili iznuđeni, odvjetnici nisu imali stvarnu mogućnost obrane, suci i tužitelji bili su partijski kadrovi. HSS-ovci su optuženi da su u kontaktu s „imperijalističkim silama“ (SAD i Velika Britanija), da su planirali oružanu pobunu i da su „radili za obnavljanje kapitalističkog režima“. Brojni lokalni vođe dobili su kazne od 3 do 15 godina, nekima je imovina konfiscirana, a obitelji su bile izložene progonu i nadzoru. HSS je time definitivno slomljen kao politička snaga u zemlji.
Komunističke vlasti bojale su se da bi HSS mogao postati jezgra građanske oporbe, osobito jer je na Zapadu postajao sve jači pritisak za uvođenje višestranačkih izbora i demokratizaciju. Time su komunisti dokazali svoju isključivost, da ne toleriraju nikakav oblik političkog pluralizma. Partizani nisu ratovali protiv ustaške vlasti, nego i protiv svake hrvatske neovisnosti. Hrvatska državnost, bilo građanska, federalna ili samostalna, nije dolazila u obzir u sustavu koji je Tito stvarao. Zato progoni hrvatskih političara poput Šubašića i Mačeka nisu tek epizode političkih sukoba, nego jasan dokaz da je komunistički pokret bio protiv svake samostalne Hrvatske, ne samo one ustaške, nego i one demokratske.