Piše: Vlado Marušić
Sjedim u tišini svoje skromne kuće, nasuprot žene koja mi je jedina ostala vjerna uz bok u ovim godinama, dok me bolesti izjedaju iznutra i izvana. Sjećanja me proganjaju, a dani postaju dugi i pusti. Sjedimo u tišini dok na radiju Mir Međugorje slušamo molitvu krunice, jer je 17:15, jesensko doba, a ta krunica je meni i mojoj supruzi nadomjestak ljubavi naše djece koja nam sve više nedostaju.
Oči mi traže djecu, a ruke željne zagrljaja ostaju prazne. Sva moja djeca, krv moga srca, srce moje duše, otišla su daleko, u tuđinu. Nisu mogli ostati ovdje, u zemlji koju sam branio, za koju sam krvario, lio znoj i suze. Jer ovdje se posao ne dobiva znanjem i sposobnošću, već stranačkom knjižicom i podobnošću, i tako ukrug nakon Domovinskog rata, bez ikakve namjere da se taj krug prekine, jer ga čine oni koji se u njemu smjenjuju recipročnom izmjenom svake četiri godine.
Sjećam se tih ranih devedesetih. Bili smo mladi, puni vjere, elana, entuzijazma, ideala, puni snova kojima smo hranili svoje dane i noći prepune zvijezda, koje su nam pružale nove spoznaje o svijetu iznad nas i poslije nas. Nismo se pitali zašto, jednostavno smo išli, jer domovina je bila svetinja u nama i nad nama. I sada, kad pogledam unatrag, pitam se: je li domovina u kojoj živim danas ista ona za koju smo krvarili, gubili braću i prijatelje, ostavljali živote i zdravlje na bojišnicama, da bismo danas mnogi od nas, koji smo ostali još uvijek na nogama, svoje živote i zdravlje ostavljali po bauštelama?
Danas je moj svijet sveden na tihe razgovore sa suprugom i čekanje da zazvoni telefon iz Njemačke, Irske ili Austrije, pa da čujem glas unuka kojeg jedva poznajem i koji jedva poznaje mene. Vrlo se teško sporazumijevamo, jer njihov jezik je neka mješavina njemačkog, engleskog i našeg. No i kada pokušamo razgovarati u tim rijetkim trenucima, oni brzo odu negdje drugdje, na neku drugu stranu koja ih više privlači. Moja su djeca otišla tamo gdje se cijeni rad, trud i poštenje. Ovdje nisu mogla disati pod teretom nepravde i moralno-političke podobnosti, koja nikada nije iskorijenjena iz onog bivšeg zločinačkog jugo-komunističkog sustava, duboko ukorijenjenog u naš narod, a teško će i biti iskorijenjena zahvaljujući onima koji su preodjenuli svoje partizanske odore u ove nove s hrvatskim šahovnicama.
Moja generacija je dala najbolje godine života. Neki su dali i život, a mi koji smo preživjeli, dali smo zdravlje. I što smo dobili zauzvrat? Umjesto poštovanja – šutnju. Umjesto zahvalnosti – ignoriranje. Umjesto pravednosti – privilegije za „odabrane“.
Pitam se, tko je kriv što su naša djeca protjerana iz zemlje koju smo mi stvarali? Tko je kriv što su naši snovi o pravednoj i slobodnoj domovini svedeni na puku iluziju? Kriv je sustav u kojem vrijednosti ne vrijede ništa, a podobnost sve. Kriv je HDZ BiH i svi oni koji su od naroda stvorili roblje ovisno o njihovoj volji.
Ja više nemam snage. Bolesti mi lome tijelo, a nepravda dušu. Ostajem sjediti s pitanjem koje me izjeda svakoga dana, pitanjem koje bih najradije viknuo svima, a od kojeg mi srce drhti:
Zar sam za ovo dao svoje najbolje godine života?
Vlado Marušić / Braniteljski portal.ba