Piše: Vlado Marušić
Zaboravljen… kao da nikad nisam postojao. Nekad sam bio vojak, Branitelj, čovjek od krvi i mesa,danas sam tek šapat, sjena na rubu ulice, čovjek s ruba litice čiji pogled ne traži milost, nego samo da bude viđen.
Bio sam stijena kamena kad je trebalo čuvati dom, bio sam štit kad je trebalo stati ispred slabijeg,bio sam ruka koja je grčevito držala pušku i srce koje je vjerovalo u ideale. Ideale za koje ginu budale a ja jesam budala, i to vidim tek sada nakon trideset i koju godinu, a poznajući sebe opet bih bio i ostao budala ukoliko do nečega dođe a lako može.
Danas…, godine, mjeseci i dani prolaze, imena se brišu, fotografije blijede, obećanja se gase. Na slavljima me se ne sjećaju, u politici me ne spominju, a mladost koja dolazi slavi neke nove aktivnosti u kojima se moja malenkost slabo snalazi, i kojoj ja i ovakvi kao ja zaboravljeni Branitelji zapravo smetamo jer smo „prohujali s vihorom“ ili nas je zameo vjetar, a u tišini noći samo ja znam koliko je teška ova moja(naša) sjena koja me(nas) prati u stopu danju a noću se nadvija nada mnom(nama).
Ipak, i sjena nosi trag čovjeka. I dok koračam, znam da nisam nestao. Nosim u sebi vatru koju ne može ugasiti zaborav, ni sve vode ovog svijeta, pa taman bile najhladnije vode koje dolaze s istoka, jer ono što smo mi branitelji bili, nije u govorima ni spomenicima,nego u krvi zemlje i slobodi naroda.
Ako sam zaboravljen, kao zaboravljeni Branitelj neka barem ova sjena svjedoči da sam postojao, volio, i da sam bio spreman dati sve za dom, iz ljubavi postojane koja je nadkrovljujuće načelo i počelo svega, zbog koje sam bio spreman jednako poginuti i ubiti, a koja sada prolazi pokraj mene, kao da me ne primjećuje.
Ljubav koju sam volio i bio joj spreman dati sve.
Možda sam ja ipak sjena, ali sjena se rađa samo tamo gdje postoji svjetlo. A moje svjetlo nikada neće umrijeti niti će se ugasiti.
Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba