Piše: Josip Milić
Šesti dan zaredom traje oružani sukob između Irana i Izraela, dviju država koje već desetljećima stoje na suprotnim stranama geopolitičke i ideološke fronte Bliskog istoka. Dok svijet s nevjericom promatra širenje rata, sve je očitije da se radi o sukobu bez jasnog pobjednika, ali s mnogo gubitnika.
Stare prijetnje postaju stvarnost
Godinama su se tenzije između Teherana i Tel Aviva gradile kroz riječi, posredničke udare, cyber-napade i ratove preko proxy snaga. No, ono što su donedavno bile hladnoratovske prijetnje, sada se pretvorilo u otvoreni vojni sukob. Po prvi put nakon dugog niza godina izraelske i iranske snage direktno razmjenjuju vatru, a regionalni akteri sve teže ostaju po strani.
Vojna ravnoteža i geopolitički zidovi
Izrael, tehnički i vojno superiorniji zahvaljujući američkoj potpori, naprednoj tehnologiji i snažnoj obavještajnoj mreži, djeluje brzo i precizno. Izrael s oko 10 milijuna stanovnika napao je Iran s oko 90 milijuna. Uistinu hrabro. Iz povijesti pamtimo Sedmogodišnji rat (1756.–1763.) u kojem je ključan bio sukob između Velike Britanije i Francuske. Francuska je tada imala oko 20 milijuna stanovnika, a Britanija oko 10 milijuna. Britanija je pobijedila jer je imala nadmoćnu ratnu mornaricu.
Iranaca je gotovo devet puta više nego Izraelaca, ali je bitno da se rat ne vodi prsa u prsa, budući da ove dvije države ne graniče, (kao primjerice Rusija i Ukrajina gdje se vodi borba za svaki metar teritorija) nego se rat vodi u zraku, raketama, dronovima, zrakoplovima. Premda je Izrael govorio puno o svom zračnom štitu, očito da ima dosta propusta.
Iran raspolaže brojčano većim snagama, dubokim utjecajem na šijitske milicije diljem regije i sposobnošću da otvori više kriznih žarišta, od Jemena do Libanona.
No, unatoč udarcima koje jedna drugoj zadaju, nijedna strana ne ostvaruje stratešku prednost. Rat se pretvara u iscrpljujući konflikt, s opasnošću eskalacije prema širem regionalnom požaru.
Civilne žrtve i humanitarne posljedice
Kao i uvijek, najveći teret rata pada na civile. U Teheranu i Tel Avivu skloništa su postala nova svakodnevica, a UN i Crveni križ izvještavaju o tisućama raseljenih i stotinama poginulih. Bolnice su preopterećene, a opskrbni lanci hrane i lijekova pod prijetnjom kolapsa.
Sjedinjene Američke Države i Rusija, tihi promatrači ili ključni igrači?
Zapad i Istok zasad igraju oprezno. SAD pokušava balansirati između podrške Izraelu i sprječavanja šireg rata, dok Rusija koristi trenutak za jačanje pozicije u Siriji i Iraku, ali bez otvorenog miješanja. Diplomacija je na čekanju, a međunarodne institucije, kao i obično, kasne za stvarnošću na terenu.
Nema pobjednika u ratu bez cilja
Analitičari upozoravaju: ovaj rat nema jasnog cilja, niti definiranu krajnju igru. Kako stvari stoje nema govore o široj pobuni naroda protiv režima u Iranu. Čak suprotno. Imamo svakodnevne prosvjede da se žešće reagira i napadne Izrael iz svih raspolživih sredstava. Iran, to je sad očito, neće odustati od svojih nuklearnih ambicija, dok Izrael neće prihvatiti postojanje te ambicije kao status quo. U takvoj pat-poziciji, mir je sve dalji, a poraz u biti nemoguć, jer nijedna strana ne može potpuno slomiti drugu, ali može zadati dovoljno štete da sve traje unedogled.
Sukob civilizacija
Sukob Izraela i Irana postaje paradigma modernih ratova: ne vodi se za teritorij, nego za utjecaj, ideologiju i “sigurnost”. To je rat bez pravih pobjednika, ali s jasnim porukama, da kad diplomacija zakaže, posljedice snose svi. I nevini i krivi. I jaki i slabi. Svijet hitno treba posrednika, prije nego što ova vatra proguta ovu cijelu, i te kako za svijet važnu, regiju. Šteta bi bila neprocjenjiva.